[TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (A) – NEDJELJA CARITASA, 2022.]

„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Ivan Krstitelj je Herodov utamničenik. Isus je u međuvremenu počeo propovijedati, ozdravljati. Ali Ivanu Krstitelju se čini da to nije dovoljno. Očekivao je više. Očekivao je drugačijeg Mesiju – Krista. „U ruci mu – govorio je – vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.“ Zato Isusu postavlja ovo pitanje.

„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ Životna iskušenja s kojima se suočavamo na osobnoj i privatnoj razini, ali i sve ono što proživljavamo sa svima drugima na drugim razinama, poput rata i drugih društvenih zala, nameće i nama slično pitanje. Je li Isus iz Nazareta doista bio Mesija – Krist? I ako jest, zašto nam se još uvijek događa zlo? U suočavanju s različitim oblicima zla koje mi činimo jedni dugima, zapravo je to najveći problem zla, najradije bismo i mi s Ivanom Krstiteljem poželjeli Mesiju – Krista koji spaljuje ono loše kao što se pljeva spaljuje. Umjesto toga smo dobili Mesiju – Krista na križu. I baš u tome se nalazi glavna razlika. I zato Ivan Krstitelj može biti najveći od ljudi, ali i najmanji u kraljevstvu nebeskom, koje je svoj rast započelo umiranjem na križu, veći je od njega. U kraljevstvu nebeskom kojemu je sjeme zasijano na križu ne vrijede ljudska pravila na koja se pozivao Ivan Krstitelj. Zato su Isusov život i djelo, ono što on govori i ono što on čini, potvrda da je on Mesija – Krist. A to je baš zato što je bio drugačiji od svega što bismo očekivali mi koji svojim mentalitetom još uvijek pripadamo ovozemaljskim kraljevstvima. Tom mentalitetu pripada i Ivan Krstitelj koji svojim životom i žestokim propovijedanjem proročki razgrađuje temelje tog mentaliteta, na tragu starozavjetnih proroka, čak i više od njih, stvarajući tako preduvjete Kristovog dolaska, ali ne može ići dalje od toga. To je njegov doseg. Dalje od toga će otići Isus iz Nazareta. I tim potvrditi ono što zanima Ivana Krstitelja, a i nas s njim, da je on Mesija – Krist.

Ne znamo je li taj Isusov odgovor zadovoljio Ivana Krstitelja. Pretpostavljamo da jest. I da je iz njega naučio poruku. I u skladu s tim na Kristov način – kao mučenik, svjedok, proživio i onu posljednju životnu kušnju, kušnju smrti. Želimo li da Isusov govor zadovolji i nas trebali bismo i u ovom došašću u Isusu iz Nazareta prepoznati i ispovjediti Mesiju – Krista, u njegovoj osobi Božju prisutnost, u njegovim riječima Božje riječi i u njegovim djelima Božja djela. Nakon toga ćemo moći i sami postati aktivni protagonisti njegovog spasenja. Današnja nam liturgija pokazuje dva načina na koja bi se to moralo dogoditi.

Prvi način je radost. Želimo li biti protagonisti Isusovog spasenje trebamo to činiti radosno, trebamo biti radosni kršćani. Isus je propovijedao i živio evanđelje, radosnu vijest. Ovu treću nedjelju došašća zovemo nedjelja „Gaudete“ – „Radujte se“. Bog želi da budemo radosni. Zato nam je došao u Isusu iz Nazareta koji je Mesija – Krist. Božić je na osobit način blagdan radosti. Nažalost, danas ima malo onih koji su istinski radosni. Neki će reći da i nema puno razloga da bi bili radosni. Ne bih se složio. Nije problem u tome što nema dovoljno razloga da bismo bili radosni – i onaj jedan da smo u Kristu spašeni bi bio dovoljan – nego u tome što nam se nudi puno surogata radosti koji nas trenutno učine sretnima, ali nas nisu sposobni učiniti radosnima. Radost nam se nudi pozivajući nas da uzmemo, a istinska radost nije u uzimanju nego u davanju. Radost je služenje, služenje u ljubavi. Kršćani bi to trebali znati. I u skladu s tim živjeti. Naš se razlog radosti služenja u ljubavi – koju ne mogu umanjiti nikakve životne okolnosti i nevolje i koja ne prolazi nego traje – napaja se „na izvoru sve veće ljubavi Bog koji nam se objavio u Isusu Kristu“ (EG, 7).

Drugi način je strpljivost. Želimo li biti protagonisti Isusovog spasenja trebamo također biti i strpljivi, strpljivi s Bogom, onako kako je on s nama i strpljivi jedni s drugima, na Božji način. O ovoj strpljivosti nam je progovorio apostol Jakov u drugom čitanju. Vjera u Isusa kao Mesiju – Krista treba biti strpljiva vjera. Strpljiva vjera nas osposobljuje vjerovati i onda kad nam je to teško, kad nam se Isusova poruka čini nestvarnom, logika neprihvatljivom, kad ne shvaćamo Boga i njegovu volju za nas, naš život i život naših bližnjih, kad ne shvaćamo Boga koji dozvoljava da se u svijetu i dalje nastavlja činiti zlo, širiti mržnja, da se vode ratovi i ubijaju nevini, koji dozvoljava da djeca pate i umiru… Da, sve to je razlog sumnje u Boga kojega mi kršćani ispovijedamo. Je li Bog doista Bog? I je li Isus iz Nazareta Mesija – Krist? I je li Crkva koja ga propovijeda – u kojoj se kao i u drugim zajednicama događaju zastranjenje i izdaje, rivalstva i borbe za prva mjesta da bi se vladalo, a ne služilo – doista njegova Crkva? I jesmo li mi kršćani – koji bismo trebali po svojim izborima i načinom na koji živimo biti drugačiji od drugih, biti mirotvorci, oni koji okreću drugi obraz, oni koji služe svima u ljubavi, a nismo – doista njegovi učenici? Sve ovo u nama i drugima koji nas promatraju stvara sumnju. I nepovjerenje. Ali, ne smijemo dozvoliti sumnjama da unište naše povjerenje u Isusa iz Nazareta i njegov način biti Mesija – Krist. Trebamo nastaviti strpljivo činiti ono što nas Bog šalje činiti. A Bog i nas danas, na naš način, šalje nastaviti Isusovo djelo i svjedočiti njegovo evanđelje, da bi i danas slijepi progledali, hromi hodali, gubavi se čistili, gluhi čuli, mrtvi ustali i siromasima se navješćivalo evanđelje.

U ovom radosnom i strpljivom uključivanju u poslanje Isusa kao Mesije – Krista, čije djelo spasenja želimo nastaviti u vremenu ugrađujući se u kraljevstvo nebesko, osobito je važno ne zaboraviti svjedočiti onaj najvažniji znak nebeskog kraljevstva koji i danas može snažno posvjedočiti da je Isus Mesija – Krist i da smo mi kršćani, mi Crkva, njegovi učenici i njegovo djelo. Taj najvažniji znak da je nebesko kraljevstvo već sada i ovdje, među nama, je djelotvorna ljubav. Na taj znak nas osobito podsjeća i potiče ova Treća nedjelja došašća koju obilježavamo kao Nedjelju Caritasa. Djelotvorna ljubav – caritas je način na koji naš navještaj evanđelja prestaje biti mrtvo slovo i postaje konkretno djelo. Ona je veoma važna i za sadašnjost i budućnost kršćanske vjere. Ona je potvrda našeg kršćanskog navještaja. Njom pomažemo drugima u potrebi, ali pomažemo i sebi. Ona nam omogućuje biti protagonisti Božjeg kraljevstva. Ona je i naš doprinos onom odgovoru koji je Isus poslao Ivanu Krstitelju. Jer, zahvaljujući djelotvornoj ljubavi, i danas Isus koji je Mesija – Krist nastavlja svoje djelo i „slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.“