[DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

U svjetlu zainteresiranosti suvremenih političkih vođa isključivo za svoje političke zajednice i svoje interese te nespremnosti na dijalog da bi se zaustavili ratovi koji se diljem svijeta vode i prijete globalnim uništenjem, čine se veoma znakovitim i aktualnim upozoravajuće riječi proroka Amosa koje je živio u 8. st. pr. K.

Ipak, nije sve tako pesimistično. Iako se u kontekstu vremena u kojemu živimo moramo zamisliti nad riječima proroka Amosa – vidimo da naše vrijeme po tom i nije baš neka iznimka – ne smijemo preskočiti utješne riječi današnjeg psalma koji poručuje da usprkos svemu, pa i našem osobno zatajenju i izdaji, Bog „ostaje vjeran dovijeka“. Ovo, međutim, nije samo konstatacija. Ovo je i zadaća da na Božju vjernost nama pokušamo uzvratiti obnovom svoje vjernosti Bogu. To je, zapravo, poziv na obraćenje.

U Prvoj poslanici Timoteju sv. Pavao daje upute onima koji su se odlučili krenuti tim putem obraćenja. On piše sv. Pavao Timoteju, a mi pokušajmo slušati kao da piše svakom od nas pojedinačno: „Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere … čuvaj zapovijedi, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista.“ Drugim riječima, onome tko želi krenuti putem obraćenja nije dovoljno tek vjerovati da je Bog vjeran nama, nego je potrebno i uzvratiti, a to uzvratiti znači u svoje svijet, u Crkvu kojoj pripadamo i društvo u kojemu živimo, unositi one vrijednosti koje ispovijedamo, pretvarajući i prevađajući vjeru u djelotvornu ljubav prema svojim bližnjima, a bližnji su nam svi ljudi.

Parabola o bogatašu i Lazaru, koju nam je ponudio današnji evanđeoski ulomak, ukazuje na posljedice koje na naš život, ali i živote drugih može izazvati život onih koji na Božju vjernost nama, nisu spremni odgovoriti svojom vjernošću Bogu kroz djelotvornu ljubav prema svome bližnjemu. Bogataš iz Isusove parabole je ogledan primjer egoističnog pristupa životu. Takav je jer nije svjestan da su bogatstva koja ima, uostalom kao i život i sve drugo, znak Božje vjernosti. I jer nije svjestan da mu je darovano, nema potrebu darivati. Zato ne vidi i ne susreće bližnjega u njegovoj potrebi. A to je ono jedino što je u njegovom životu trebalo biti drugačije. Bogatašu se nije prigovorilo da nije bio pobožan ili da je bio bezvjerac. Prigovoreno mu je to što nije svoju vjeru, a s njom i bogatstvo koje je stekao, pretvorio ili preveo u djelotvornu ljubav prema siromašnom Lazaru koji je oskudijevao na pragu njegovog doma. Siromašnom Lazaru su se čak i psi znali smilovati pa bi dolazili i lizali mu čireve, ali ne i bogataš. Oni su mu iskazivali konkretne geste ljubavi, a on ga nije ni primjećivao. Previše je bio zaokupljen samim sobom, svojim potrebama i željama. Zato nije imao vremena za svoje bližnje. Nije ih primjećivao jer mu nisu trebali. Ali oni su trebali njega i njegovu djelotvornu ljubav. Kao što i nas danas mnogi trebaju. Ne da im držimo predavanja nego da im, polazeći od evanđelja Isusa Krista koje propovijedamo, pokažemo da ih doista ljubimo.

Važno je, na kraju, ponoviti ono što nam Isus često poručuje svojim parabolama, osobito kad je riječ o bogatstvu i bogatašima, a to je da ništa od onoga što smo zadržali za sebe, u vječnosti nema vrijednosti. Dodajem da to vrijedi i za vjeru koju ispovijedamo. Jer i nju, svoju vjeru, imamo ne zato da bismo je sačuvali za sebe, nego da bismo je dijelili drugima. Vjera je dar koji mora biti darovan.