[DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Isus u današnjem evanđeoskom ulomku izvlači više pouka za nas iz činjenice što se samo jedan od deset ozdravljenih gubavaca vratio da bi mu zahvalio jer ga je ozdravio. Pokušat ću izdvojiti nekoliko poruka koje mi se čine osobito važne.

U svakom čovjeku trebamo ponajprije prepoznati svoga brata i sestru.

Prva je povezana s činjenicom da je onaj jedini koji se vratio bio onaj od kojega se to najmanje očekivalo, a da to nisu učinili oni od kojih se to očekivalo. Onaj koji se vratio nije bio Židov nego Samarijanac, dakle stranac. Židovi su imali predrasude o Samarijancima, kao što ih i mi imamo o strancima, osobito migrantima. Ovaj Samarijanac, kao i onaj iz Isusove parabole, pokazuje koliko su predrasude o drugima pogrešne i da ljude ne smijemo dijeliti na vrijednije i manje vrijedne po njihovoj rasnoj, nacionalnoj, klasnoj, vjerskoj, političkoj i inoj pripadnosti. U svakom čovjeku trebamo ponajprije prepoznati svoga brata i sestru. Dobro se ovoga prisjetiti osobito danas kad se susrećemo s drugačijima više nego li smo to imali priliku ranije. I nije se pri tom dovoljno samo pozivati na to da smo „luka različitosti i grad tolerancije“, kako to mi u Rijeci rado činimo, nego to trebamo posvjedočiti i svojim djelima u susretu s onima koji ne pripadaju našoj zajednici, ali su potrebni da im iziđemo ususret kao da to jesu. Ovdje, dakako, posebno mislim na spomenute migrante koji prolaze kroz naš grad i zaslužuju više naše pažnje i ljubavi, brige i milosrđa, od onih koje im iskazujemo. Nismo bolji od drugih samo po činjenici da smo ove ili one boje kože, ove ili one nacionalnosti, vjere, da pripadamo ovoj ili onoj političkoj stranci, da smo rođeni ovdje gdje jesmo i s prilikama koje imamo, itd., niti su drugi što nisu kao mi i nemaju priliku koju mi imamo, zato gori od nas. Bolji smo, odnosno gori, po tome kako živimo, što činimo, po tome koliko smo u svom životu, svojoj svakodnevici, uspjeli zaživjeti one temeljne ljudske, a ako smo kršćani, i kršćanske vrijednosti. Podcrtao bih da nas nažalost ponekad jedino bolest i nesreća mogu osloboditi od predrasuda koje imamo o drugima, kao što se to dogodilo ovoj desetorici, ali i cijelom svijetu u pandemiji. Oni koji su prije bolesti bili Židovi i Samarijanci, i nakon ozdravljenja su se ponovo podijelili na toj osnovi, u bolesti su bili jedinstveni. Nisu bili ni Židovi ni Samarijanci. Bili su gubavci. Kao što smo u pandemiji i mi svi bili ljudi, krhki i slabi, izloženi opasnosti od bolesti i smrti. I čim je to prošlo, opet smo se podijelili. I čak međusobno zaratili.
Prestali smo jedni za druge biti ljudi, braća i sestre, a postali jedni drugima neprijatelji.

Druga poruka je zapravo poziv da mi budemo među onima koji su zahvalni. Skloni smo osuditi devetoricu zbog njihove nezahvalnosti Isusu. Pri tom zaboravljamo da smo ta devetorica zapravo mi sami. Možda nismo bili pogođeni i oslobođeni od ničeg tako strašnog kao što je guba – iako guba danas ima različitim oblicima – pa zato niti ne mislimo da imamo zbog čega zahvaliti. Ali, nije li to što nas ništa strašno nije pogodilo ili, ako nas je pogodilo, što nas nije pogodilo nešto još gore, već samo po sebi pravi razlog za zahvalnost? Mnogi su u pandemiji umrli, a mnogi izgubili svoje bližnje. Mi smo pošteđeni. Moda su naši bližnji živi. Zar to nije pravi razlog za zahvalnost? Sve što jesmo i imamo, nam je darovano. I naš život, obitelj, žena, muž, djeca, životni poziv, ljudi koje susrećemo, su dar. I ova predivna zemlja u kojoj obitavamo i kojoj je jedina mana, a s tom su manom povezane i posljedice, naša nezahvalnost, što uključuje i nezahvalnost prema onima koji su u nju uložili svoje živote i za nju krv prolijevali. I to što smo kršćani je dar. I Božja riječi koja nam je naviještena i misa koju slavimo su dar. Sjetimo se kako je bilo teško kad nismo mogli slaviti misu zbog pandemije, a upravo je to ono najsličnije onom što su gubavci imali unutar vjerske zajednice Isusovog vremena. Za sve to bismo Bogu trebali reći veliki: Hvala! Pazimo! To što smo vjernici, što po krštenju pripadamo Katoličkoj Crkvi, nije dovoljno da bi smo se mogli smatrati smještenim među one koji su Bogu zahvalni. Onih devet bijahu Židovi, ali između njih „ne nađe … se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu“. Vratio se samo jedan tuđinac.

Treća poruka je upućena nama koji smo se na neki način po svome biti praktični kršćani, oni koji su došli i dolaze na nedjeljnu misu, ipak svrstali među onu desetinu zahvalnih. Isus nam kaže da se trebamo pobrinuti i za one nezahvalne. Zahvalnost je prepoznavanje dara, ali i buđenje svijesti da ono što je darovano treba dalje darivati. „A gdje su ona devetorica?, upita Isus onog što se vratio, da bi mu rekao: „Ustani! Idi!“ To i nama Isus kaže, pitajući nas gdje su naša braća i sestre, članovi naših obitelji, prijatelji, poznanici, gdje su svi oni koji ne osjećaju potrebu vratiti se Isusu. On nas šalje da im krenemo ususret, da bismo u daru njima, mogli uzvratiti Bogu za ono što nam je darovano. „Gdje su?“ – pitanje je koje je uputio ozdravljenom. „Gdje su?“ – pitanje je koje danas upućuje svima nama koji ćemo zahvalno i zahvaljujući sudjelovati na misi koja će završiti poslanjem: „Idite u miru!“ Naš odgovor ne smije biti kainovski: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4, 9) Naš odgovor mora biti onakav kakav je bio Isusov. A on je na to pitanje odgovorio služeći u ljubavi svojoj izgubljenoj braći i sestrama, svim ljudima, kako bismo svi ponovo mogli biti Božji sinovi i kćeri i međusobno braća i sestre.