[SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C) – II. SVJETSKI DAN BAKA, DJEDOVA I STARIJIH OSOBA, 2022.]

Nakon što ga je vidio Isusa kako sam moli jedan od njegovih učenika ga je zamolio: „Gospodine, nauči nas moliti“. Isus je ovu zamolbu iskoristio da bi nas naučio moliti.
Dvije su stvari na koje Isus posebno ističe u ovoj svojoj pouci o molitvi.

Prva je važnost molitve. Kaže Isus u Očenašu koji je učenicima ponudio kao najbolji oblik molitve: „Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan!“ Molitva je nešto svagdanje, svakodnevno, nešto bez čega Isusov učenik ne može živjeti. Potrebno se svakog dana ponovo sjetiti i Bogu obratiti u molitvi. Još više od toga molitva treba postati stil života tako što ćemo svaki svoj trenutak, sve svoje odnose i sva životna iskustva živjeti svjesni Božje prisutnosti. Bez molitve nismo i ne možemo biti Isusovi. Molitva je način na koji ispovijedamo svoju vjeru u Boga koji je središte cjelokupnog našeg života. Zato trebamo moliti svakog dana, bilo da se odmaramo, bilo da radimo, bilo da smo u školi ili na praznicima. Nema odmora od molitve! Nema praznika za molitvu! Isus nam pokazuje primjer ovakvog svakodnevnog molitvenog ponašanja. On nije samo govorio o molitvi, nego je i sam molio. Dan mu je započinjao i završavao molitvom. Neka tako bude i u našem slučaju.

Drugo je način molitve. U molitvi nije glavni naglasak na lijepim riječima, nego na iskrenim osjećajima povjerenja u Boga. Puno važnije od lijepo formuliranih riječi, gesta i sl., je to da je naša molitva izgovorena s povjerenjem. Da bismo mogli imati to povjerenje potrebno je da upoznamo Boga koji nam je Isus objavio. On nam je objavio Boga koji je otac s majčinskim osjećajima. To je Bog koji nas ljubi i kojemu, jer nas uvijek ljubi, možemo pristupiti s povjerenjem. U Lukinom evanđelju je osobito naglašena objava Boga koji nas uvijek ljubi i kojemu uvijek možemo doći, vratiti mu se s povjerenjem da nas neće odbiti. Ovu sliku Boga koji ne čeka da zaslužimo njegovu ljubav nego ljubi bez obzira na sve izražavaju osobito one tri poznate parabole iz Lukinog evanđelja koje govore o Božjoj radosti zbog povratka i pronalaska izgubljenih, ali jednako tako i predivni susreti samog Isusa s grešnicima koje on nikad ne osuđuje, nego ih uvijek i ponovo prihvaća i poziva na obraćenje. Ovu ideju sadrži i slika Boga koju nam je ponudilo današnje evanđelje i Isusova pouka o molitvi: „Koji to otac … kad ga sin zaište … koliko više će Otac s neba…“ Isus zna da i mi od onih koje volimo očekujemo da imaju povjerenje u nas, da znaju da ih nećemo napustiti kad dođu u neku izvanrednu potrebu i situaciju, o čemu god da je riječ. Ako je tako među nama, koliko onda više Bog ima pravo na to povjerenje prema sebi? Pa ako ponekad od njega nešto u molitvi i pogrešno tražimo, ako na primjer ne tražimo „ribu“ ili „jaje“, nego „zmiju“ i „štipavca“, to nije problem jer on je Otac, naš Otac, on zna što je za nas dobro i on će nam to dati.

Svjesni Boga i njegove prisutnosti u našem životu bez koje ne možemo, zamolimo i mi taj dar Duha Svetoga kako bismo imali pravo razumijevanje Isusove pouke o molitvi, spoznali vrijednost svakodnevne molitve i svoju molitvu učinili molitvom povjerenja.

Ovo dvoje, ono da naša molitva treba biti svakodnevna i da trebamo moliti s povjerenjem, Isus je uobličio u najljepši i najcjelovitiju molitvu, molitvu Očenaša u kojoj je sadržano sve što je potrebno za ispravnu molitvu. To je molitva kojom ne molimo ono što mi mislimo da nam je potrebno, nego ono što Bog hoće za nas. Ono što on želi je najbolje za nas. Zato kršćanski nije moliti se Bogu da riješi naše životne probleme, a što mi često činimo, nego je kršćanska molitva prepustiti se Bogu i njegovoj volji s iskrenim pouzdanjem da nam nitko ne želi više dobro od Boga. Ovo svakodnevno prihvaćanje Božje volje u molitvi, onakvoj kakav je Očenaš, nije lako, ali nije niti nemoguće. Ono zahtjeva napuštanje starog mentaliteta sebičnih interesa, osobnih potreba i želja te usklađivanje s Bogom i njegovom voljom. Da bismo to mogli, potrebna nam je pomoć Duha Svetoga. Zato Isus svojoj pouci o molitvi dodaje i izjavu da će „Otac s neba obdariti Duhom Svetim sve one koji ga zaištu.“ Svjesni Boga i njegove prisutnosti u našem životu bez koje ne možemo, zamolimo i mi taj dar Duha Svetoga kako bismo imali pravo razumijevanje Isusove pouke o molitvi, spoznali vrijednost svakodnevne molitve i svoju molitvu učinili molitvom povjerenja.

Papa Franjo želi da starije osobe svoje stanje otkriju kao dar drugoga života, učeći se živjeti aktivnu starost.

Budući da ove nedjelje obilježavamo Drugi svjetski dan baka, djedova i starijih osoba, želio bih se tim povodom dotaknuti i prigodne poruke pape Franje naslovljene „Rod donose i u starosti“ (Ps 92, 15) u kojoj on, u opreci s onim što svijet zaražen „kulturom odbacivanja“ misli o staračkoj dobi i rezignaciji nekih starijih osoba, iznosi važne misli o blagoslovu i plodnosti staračke dobi. Ne prelazeći preko konkretnih problema, ali i prokazujući krive načine suočavanja s njima, papa Franjo želi da starije osobe svoje stanje otkriju kao dar drugoga života, učeći se živjeti aktivnu starost. Konkretni poticaji koje daje na duhovnom planu su njegovanje unutarnjeg života „marljivim čitanjem Božje riječi, svakodnevnom molitvom, redovitim pristupanjem sakramentima i sudjelovanjem u bogoslužju.“ Dodaje da „osim odnosa s Bogom valja njegovati i odnose s drugima: osobito u obitelji, s djecom, unucima, kojima trebamo iskazivati svoju ljubav punu brižnosti i pažnje; kao i sa siromasima i patnicima, kojima trebamo izražavati svoju blizinu kroz konkretnu pomoć i molitvu“. On želi da se starije osobe u svojoj starosti ne osjećaju „kao puki promatrači u kazalištu svijeta“, da se ne ograničavaju na „gledanje s balkona“, na „virenje kroz prozor“, nego da izoštre „svoja osjetila da prepoznaju Gospodinovu prisutnost“, a što onda može dovesti do toga i da budu blagoslov onima s kojima žive. Među plodovima ovakvog pristupa staračkoj dobi, koji je izbor ljubavi prema novim naraštajima, papa Franjo posebno naglašava „revoluciju nježnosti“, pozivajući starije osobe da budu njezini protagonisti tako što neće biti samo puki promatrači u svijetu koji prolazi kroz teške kušnje, najprije oluje pandemije, zatim i rata i drugih opasnosti koje nas pozivaju na obraćenje, nego oni koji polazeći od svoga bogatog iskustva uče mlađe kako u drugome prepoznati brata i sestru i brinuti se za svijet. Kao najvrijednije i najprikladnije sredstvo za tu „revoluciju nježnosti“ u staračkoj dobi, papa Franjo predlaže molitvu. To ovu temu tako lijepo povezuje i s temom našeg razmišljanja i Isusovih uputa o molitvi. Ovako on starijim osobama u koje ubraja i sebe samoga piše o molitvi, za koju kaže da je „najvrijednije oruđe“: „Postanimo i mi pomalo pjesnici molitve: uživajmo u traženju vlastitih riječi, poslužimo se onima kojima nas uči Božja riječ. Naša zaufana molitva može mnogo: može pratiti bolni vapaj onih koji trpe i pomoći da dođe do promjene u srcima. Možemo biti stalni ‘zbor’ velikoga duhovnog svetišta, gdje molitva prošnje i pjesma hvale podupiru zajednicu koja radi i bori se na poprištu života.“