[DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Skupljanje i gomilanje materijalnih dobara uvijek u sebi ima dozu nepoštenja i lopovluka, pa bila prikupljena i na najpošteniji mogući način, jer ono pokazuje da ne vodimo računa o onima pokraj sebe kojima bi ta sredstva mogla osigurati ono najnužnije za život. Dakako, u sve to je potrebno uklopiti i činjenicu da nam ništa stvarno i konačno ne pripada. Zato bismo sa svim što jesmo i imamo trebali upravljati vodeći računa o drugim ljudima, ali i svim bićima, kao i generacijama koje trebaju doći nakon nas. Svi oni nam trebaju biti „prijatelji“ u koje ćemo uložiti ono što jesmo i imamo.

Ne smijemo se u svom razmišljanju zaustaviti samo na materijalnoj stvarnosti, nego trebamo uključiti i sve druge darove koji imamo. U „nepošteno bogatstvo“ se mogu ubrojiti i intelektualne, umjetničke, fizičke, duhovne i druge sposobnosti koje ne smijemo upotrebljavati samo u svoju korist, da bismo mi živjeli bolje, bogatije, sretnije, ljepše…, nego bismo ih trebali uložiti u boljitak zajednice u kojoj živimo, ali i osoba koje susrećemo.

U nepošteno bogatstvo se može, na kraju, ubrojiti dar vjere koji također ne bismo smjeli „iskoristiti“ samo za sebe i svoje vječno spasenje, nego bismo trebali voditi brigu o drugima i njihovom spasenju. Budemo li svojom vjerom isključivo ciljali na to kako se mi možemo spasiti, a ne budemo li vodili računa o drugima i njihovom spasenju, lako bi se moglo dogoditi da to spasenje i sami izgubimo.

Više je načina na koje se možemo i trebamo kao vjernici brinuti i za druge i njihovo spasenje. U današnjem drugom čitanju iz Prve poslanice Timoteju sv. Pavao inzistira na molitvi kao jednom od tih načina. Preporučuje nam da molimo za sve ljude jer je Bog prijatelj svih ljudi i želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznajna istine. To što Bog želi bi trebala biti i želja nas koji vjerujemo. Tu želju možemo i trebamo izražavati svojom molitvom Bogu i jedinom posredniku između Boga i ljudi Isusu Kristu. Nakon poziva da molimo za sve, sv. Pavao ipak osobito izdvaja jednu kategoriju osoba. To su oni kojima je povjereno da nama upravljaju. Za njih je potrebno posebno moliti je su upravo oni najizloženiji opasnosti da se pretvore u nepoštene upravitelje, one koji se brinu više za materijalne stvari i vlastiti interes, nego li za ljude koji su im povjereni. To se događa kad god ekonomija postaje jedino mjerilo svega. Sv. Pavao dodaje da ta molitva za njim ima veze i s nama. Moleći za njih i njihovo dobro upravljanje, mi zapravo molimo i za to da mi „provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti.“ Ovo nije poruka i poziv samo onima kojima se upravlja. Ovo je poruka i poziv i onima koji upravljaju ili to, kandidiranjem na izborima, žele činiti. I oni trebaju uvijek imati na pameti da i onda kad nose kraljevsku titulu – i sve one funkcije koje su danas usporedive s njom – nisu gospodari nego upravitelji. I da im zato u središtu upravljanja ne smiju biti političke ili stranačke strukture i materijalna korist, nego ljudi i njihove potrebe. Dogodi li se obrnuto, a nažalost često se događa, dogodit će se ono o čemu piše prorok Amos, da profit preuzme prvenstvo nad čovjekom i njegovim interesom.

Sudeći po koruptivnim aferama koji su obilježje politike i ekonomije našeg hrvatskog društva posljednjih desetljeća, naša molitva je ponajprije molitva za obraćenje. Ta molitva za obraćenje potrebna je za one koji s nama upravljaju na svim razinama, od onih kotarskih razina, pa do onih na državnoj, ali i međunarodnoj razini.

Molimo se danas da se oni koji nama upravljaju tako ne ponašaju. Neka ta molitva uključi i nas u Crkvi, ali i naše društvo. Sudeći po koruptivnim aferama koji su obilježje politike i ekonomije našeg hrvatskog društva posljednjih desetljeća, naša molitva je ponajprije molitva za obraćenje. Ta molitva za obraćenje potrebna je za one koji s nama upravljaju na svim razinama, od onih kotarskih razina, pa do onih na državnoj, ali i međunarodnoj razini. Istovremeno sa svoje strane mi sami činimo što možemo da upravljajući s onim što je nama povjereno ne dozvolimo tom mentalitetu korupcije, klijentelizma, nepotizma, partitokracije i sl., da i nas zatruje, kako ne bismo tek stjecali „prijatelje“ koji će nam dati privremenu i ovozemaljsku zaštitu, a i to je pitanja do kada, nego one koji će nas moći primiti u „vječne šatore“. A tamo će nas moći primiti samo oni u kojima smo na Kristov način, dakle slobodni od svakog sebičnog interesa koji je uvijek neki oblik krađe, poslužili samoga Krista koji nam dolazi u onima koji su gladni, žedni, progonjeni, goli i bosi, zatočeni, bolesni… (usp. Mt 25, 31-46), jednom riječju u potrebi, koju možda i ne možemo potpuno zadovoljiti, ali možemo ublažiti svojim načinom i pristupom služenja u ljubavi onako kako je to učinio i čini Isus Krist.