[DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU, 2021.]

I u nama postoji težnja da budemo najvažniji, da imamo bolje mjesto, da imamo bolji položaj… Ponekad uopće ne biramo sredstva kako bismo ostvarili te svoje želje i planove, a ne biraju ih ni drugi u odnosu na nas. Zato lako možemo shvatiti apostole i njihovu raspravu, težnje jednih i ljutnju drugih. I zato u njima, apostolima, prepoznajemo sebe i svoju težnju da u zajednici u kojoj jesmo ili društvu u kojemu živimo pronađemo svoje mjesto i poštovanje koje zaslužujemo ili, bolje, koje mislimo da zaslužujemo. Da to i takvo ponašanje nije ništa neobično, potvrđuje i sv. Jakov u drugom čitanju, upozoravajući na opasnost u koju možemo upasti ako duh služenja zamijenimo težnjom da vladamo. Takva zamjena uvijek sa sobom nosi zavist, svadljivost, nered, ratove i borbe.

Isus svoje učenike uči: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!

Baš zato što je tako, Isus svoje učenike uči: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! On ne traži da ugušimo težnju da vladamo, to nije dovoljno, nego da je pretvorimo u želju da služimo. Pojam služenje ne isključuje „prva mjesta“, one koji će u pojedinoj zajednici preuzeti ulogu „najvećega“, nego im mijenja značenje. Svako društvo, pa tako i Crkva, mora znati tko ima „prvo mjesto“. Bez toga ne bismo mogli funkcionirati. Ali imati „prvo mjesto“, biti „najveći“, nije i ne smije biti zato da bi se vladalo, nego da bi se služilo i služenjem preuzelo odgovornost za druge.

Isusova želja je jedno, a stvarnost je drugo. Ne kaže se uzalud da vlast kvari ljude. I zato što kvari mnogi su koji žele biti prvi ne zato da bi služili, nego zato da bi vladali i da bi se vladajući poslužili drugima. U ovomu se nalazi korijen mnogih društvenih nepravdi i zala. To su one grešne strukture koje proizvode svaki dan ponovo nove financijske i druge afere, uključujući u sebi uvijek širi krug korumpiranih ljudi koji ne dozvoljavaju da do izražaja dođu oni kojima je stalo do dobra naroda, Crkve, do služenja, a ne do vladanja.

Ovomu društvu nedostaje ambicioznih kršćana, onih koji bi zauzeli svoje mjesto u društvu i Crkvi.

Težim li za prvim mjestima i jesam li ambiciozan? Ta moja težnja i ambicioznost nije po sebi loša. Ovomu društvu nedostaje ambicioznih kršćana, onih koji bi zauzeli svoje mjesto u društvu i Crkvi. Zapravo, možda ih i ima. Ali nema dovoljno onih koji tu svoju ambicioznost ne bi motivirali željom da vladaju, nego isključivo željom da služe. Takve ambicioznosti gladno je naše društvo. Takve ambicioznosti gladna je Crkva. I to je problem, jer tako dozvoljavamo drugim i drugačijim ambicijama da vladaju ovim društvom i Crkvom, da mu nameću svoju logiku i svoje vrijednosti koje su potpuno oprečne nama i našim vrijednostima.

Svjesni smo da nije lako imati ambicioznost da služimo i da se ona, ako u početku i postoji, vrlo lako od služenja pretvori u vladanje. Teško je, doista, u ovom svijetu drugih i drugačijih ambicija ostati nevin poput djeteta. Ipak znademo da je to moguće. Onaj koji nam je preporučio takvu djetinju nevinost, tu težnja da budemo prvi da bi bili posljednji i služili svima, nije samo govorio. On je ono što je govorio i drugima preporučivao i sam živio, do kraja, do smrti na križu iz ljubavi. Oni koji ga žele slijediti, mogu računati s njim i s njegovom pomoći. Svo mi smo po našem biti kršćani pozvani u ovoj svari biti „naivni“ za ovaj svijet, slijedeći Krista koji nije došao da bude služen nego da služi. Oni koji u tom uspiju mogu računati i s većim zadovoljstvom i boljim funkcioniranjem zajednica kojima pripadaju. Te zajednice tada, uvjeren sam, neće biti razdirane neslogom nego će biti skladno povezane u ljubavi, koja se najbolje pokazuje i dokazuje služenjem.