[TRIDESETA I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Isusova pouka da Bog “nije … Bog mrtvih, nego živih. Ta svi u njemu žive”, nalazi se u temelju ispovijesti vjere u „općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela (i) život vječni“ (Apostolsko vjerovanje) koje smo slavili u svetkovini Svih svetih i spominjali Dušnim danom. Isus nam objavljuje da smo od Boga željeni, da jesmo i živimo zato što je on to htio, da je život dar Božje ljubavi, da nas je Bog ljubio i ljubi radi nas samih. On nam je iz ljubavi darovao život. On nam želi darovati i svoju vječnost.

U Isusovo vrijeme je u Izraelu postojala jedna grupa ljudi, politički i religijski veoma utjecajna, koja nije vjerovala u uskrsnuće. Nazivali su se saducejima. Njihov odnos prema ovom pitanju utjecao je i na njihove životne izbore. Budući da nisu vjerovali u uskrsnuće i religija im je služila za ovozemaljske interese. Papa Franjo danas takvu religioznost naziva duhovnom svjetovnošću za koju kaže da je to „kultura prolaznosti, kultura vanjskoga izgleda, uljepšavanja, kultura načela ‘danas da, sutra ne ili sutra da, danas ne’, … kultura (koja) ima površne vrijednosti … ne poznaje vjernost, jer se mijenja u skladu s prilikama, o svemu pregovara. To je svjetovna kultura, to je kultura svjetovnosti.“ (Dom sv. Marte, 16. svibnja 2020.). Upravo zato su saduceji, za razliku od drugih skupna u Izraelu Isusovog vremena, bili skloni političkim kompromisima i suradnji s političkim vlastima, uključujući i onu rimsku s kojom su dogovorili i Isusovo smaknuće. Jedan od njih će reći da je „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“ (Iv 11, 50). Istovremeno je to bilo i nešto što ih je smjestilo u ropotarnicu ljudske povijesti koja je bila njihov doseg. Saduceji su tipičan primjer kako nevjera u uskrsnuće može izazvati čudne logične konstrukcije i opravdati sve izbore, pa i ubojstvo nevinoga.

Odgovarajući na provokativni upit koji mu je postavljen, Isus koristi priliku da i njima navijesti vjeru u uskrsnuće. Budući da su oni vjerovali u Boga i u biblijsku povijest spasenja koja opisuje veličanstvena djela koja je Bog poduzimao da bi svoj narod priveo iz smrti u život, Isus se pozvao upravo na tu povijest i ono što oni vjeruju, kako bi im objasnio da se to što vjeruju nema nikakvog smisla ako ne vjeruje i u uskrsnuće. Vjerovati da je Bog sve stvorio i da on vodi našu povijest, a ne vjerovati i u uskrsnuće, značilo bi vjerovati da je Bog sve što je stvorio iz ljubavi, i čovjeka kao vrhunac svog stvaranja, osudio na vječnu smrt, odredio za grob. Završetak povijesti spasenja ne bi bila vječna sreća u zajedništvu s Bogom nego bi bila vječna Božja vlast nad velikim grobljem. Sve što je Bog učinio, uključujući i naš ljudski život, bila bi samo Božja igra s nama.

Samo vjera u uskrsnuće daje smisao našem biti kršćani. Ona je sposobna dati smisao i našim grobovima, ali i ljudskom životu uopće.

Ali naš Bog, Bog Abrahama, Izaka i Mojsija, Isusov Bog, nije takav Bog. On se ne igra s nama. On nas ljubi. On ne želi da privremeno živimo. On želi da živimo vječno. I sretno, odnosno radosno. Kršćanstvo polazi od te istine, kojoj je temelj vjera u uskrsnuće, najprije ono Isusa Krista, a zatim i ono svih ljudi. U svjetlu ovih temeljnih istina kršćanske vjere, za koje su mnogi živjeli i umirali, svaki kršćani treba živjeti. Te istine trebaju prožimati naš život, osvjetljavati naše životne izbore. Inače nema smisla biti kršćani. Ipak, kako to pokazuju i neka istraživanja, i među nama kršćanima je sve više onih koji to ne vjeruju ili vjeruju tek u nekom prilagođenom obliku. Zato su nam važni dani Svih svetih i Dušni dan koji su nas – u sjećanju i molitvi za pokojne i uz obilazak njihovih grobova, koji za nas nisu smetlišta nego počivališta ljudskih tijela – usmjerili prema vječnosti i uskrsnuću. Samo vjera u uskrsnuće daje smisao našem biti kršćani. Ona je sposobna dati smisao i našim grobovima, ali i ljudskom životu uopće. I potaknuti nas ne samo da molimo za druge i njihovu svetost, nego da i sami, živeći kršćanski vjerodostojno i čineći prave izbore, budemo sveti. Vjera u uskrsnuće je ono što nas potiče i da krenemo ususret drugima, da i njima objavimo tu radosnu poruku o životu koji ne prolazi nego se nastavlja u „općinstvu svetih“ i „životu vječnom“.

Naš je Bog „vjeran“ Bog. On „će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga“. I pridružiti nas svojem uskrsnuću jer on „nije … Bog mrtvih, nego živih (jer) svi u njemu žive.“