[TRIDESETA I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Prošle nedjelje nam je bila ponuđena Isusova parabola o farizeju koji nije uslišan u svojoj molitvi jer je molio oholo i cariniku kojega je Bog uslišio u njegovoj molitvi jer je molio ponizno. Možda je upravo ta parabola za carinika Zakeja bila okidač da se odvaži susresti se s Isusom. Čuo je da se Isus iz Galileje uspinje prema Jeruzalemu. Znao je da na tom putu mora proći kroz njegov grad Jerihon. Bila je to prilika koju nije želio propustiti. Ali nije mu to lako. Ljudi znaju tko je on. Znaju da je carinik. I jer znaju, ne puštaju ga blizu Isusu. Zakej, međutim, ne odustaje. Trči naprijed. Penje se na smokvu. I tu na smokvi mu se dogodilo promjena, preobrazba. Tajna te preobrazbe nije u Zakeju. Tajna je u Isusu i onom pogledu s kojim je on pogledao Zakeja. I riječima koje mu je uputio. U tom pogledu i tim riječima nije bilo prezira i mržnje nego samo ljubav. I prihvaćanje. „Isus … pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« Zakeju je postalo jasno da je sve ono što je o Isus čuo istina. I da Isus nije samo govorio, već da je i živio ono što govori. Zato „on žurno siđe i primi ga sav radostan“. U Zakeju je započeo proces obraćenja, jer obraćenje je uvijek proces.

Mnogi suvremeni obraćenici mogu sebe i svoj hod prema Isusu prepoznati u Zakejevom iskustvu. Zanimljivo je slušati njihova svjedočanstva. Mi koji nismo imali potrebu za nekim spektakularnim obraćenjem, iako svi imamo potrebu obraćenja i to svaki dan, sebe bismo lakše mogli prepoznati u onima koji svojim pogledom i ponašanjem ometaju Zakeja da dođe do Isusa. Ta svjedočanstva i nisu baš nešto zanimljiva. Zapravo su tužna. Trebali bismo, mi kršćani, Crkva, biti oni koje druge dovode Isusu, a mi im ponekad, nadam se da je samo ponekad, priječimo put k njemu. Činimo to osobito onda kad sami živimo Zakejevim životom, ne dozvoljavajući Zakejima da dođu do Isusa, susretnu njegov pogled i osjete njegovu ljubavi i milosrđe. To nam se događa onda kad govorimo jedno, a drugo činimo. I ne živimo ono što propovijedamo. Stvarnost nije, naravno, crno bijela. Ima i u današnjoj Crkvi toliko dobrih svjedočanstava autentičnog kršćanskog života. Čak je toga i puno više, ali ono loše se više primjećuje. Možda je to zato što ono dobro pretpostavljamo, što je nešto normalno pa ga i ne vidimo. A loše i zlo nas uvijek i ponovo iznenade. I zato ga vidimo. Ipak, svatko od nas ima svoje iskustvo. I drugi ga imaju s nama, također. Iz iskustva, međutim, znamo da nikad nitko nije bio promijenjen i potaknut na obraćenje zato što ga se gledalo s prezirom. I riječima vrijeđalo. A i da su mnogi promijenjeni jer se pogled kojim su pogledani nije zaustavio na njihovim grijesima, nego je prodro dublje. I u nutrini otkrio slabe ljude, potrebne pažnje i blizine, potrebne ljubavi. I da su mnogi bili promijenjeni ljubaznom riječju i prihvaćanjem. Zakej je dokaz da pogled može promijeniti. I da lijepa riječ uvijek čini čuda.

Neka nam ova spoznaja pomogne da se i mi, jer svi smo mi i Zakej, potrudimo susresti Isusa Krista i njegov pogled kako bismo mogli čuti i njegovu ljubaznu riječ i poziv da dođe i u naš dom, život… Ali to nije dovoljno. Na tome se ne smijemo zaustaviti nego moramo otići i dalje. Moramo i mi svoje Zakeje gledati Kristovim pogledom. I govoriti im njegove riječi prihvaćanja i ljubavi. To je ono na što misli i sv. Pavao dok moli da nas „Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako (naše) nastojanje oko dobra“, da bi se „proslavilo ime Gospodine našega Isusa u (nama) i (mi) u njemu“, odnosno da bi se spasili i mi i naši Zakeji. Poruka je to o Bogu koji nas ljubi. Ulomak iz Knjige Mudrosti tu poruku sažima u utješnu poruku koja će nam biti potrebna osobito slijedećih dana dok se budemo spominjali svojih pokojnika i u molitvi obilazili njihove grobove. Želim danas tu poruku prisvojiti i ponuditi nam je i za razmišljanje i za molitvu:

„Ti si (Gospodine) milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio ne bi ga ni stvorio. … Gospodaru, ljubitelju života, tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!“