[DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (A), 2022.]

Dok sa suosjećanjem i strahom pratimo vijesti iz Ukrajine u kojoj i dalje bjesni rat koji se vrlo lako može pretvoriti i u novi svjetski rat – ako se to već nije dogodilo – srce nam diraju slikoviti pjesnički izrazi proroka Izaije u prvom čitanju ove druge nedjelje došašća. On nas poziva da ispunjeni Duhom Svetim i njegovim darovima obnovimo svoje pouzdanje u Gospodina čiji će dolazak značiti sveopći mir: „Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti”.

Svi smo, mi kršćani ponajprije, ali s nama i svi ljudi dobre volje, pozvani surađivati u ovom djelu kozmičke obnove svijeta koja je započeta prvim Kristovim dolaskom i koja će konačno biti dovršena na kraju vremena. U međuvremenu je naše poslanje uključiti se u taj Božji projekt sa svojim vlastitim doprinosom. U tome svatko od nas treba krenuti od sebe samoga. Tome nas uči Bog. On se u taj projekt osobno uključio u Isusu Kristu. U njemu je Bog našu ljudsku povijest obilježenu nemirom i sukobima učinio poviješću spasenja. Kozmičko pomirenje koje naviješta Izaija je prirodna posljedica Kristovog gospodstva u toj povijesti. To gospodstvo nije gospodarenje, kako smo ove godine mogli naučiti na svetkovinu Krista Kralja, nego služenje, služenje do kraja, do križa, služenje u ljubavi. Ono proizlazi iz ljubavi. Ono je ljubav. Sv. Pavao nas poučava kako se i mi možemo uključiti u tu povijest i biti dionici tog njegovog gospodstva: „Budete složni po Kristu Isusu te … prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas.“

Naša zadaća, koja je istovremeno i duboko značenje došašća, je prihvatiti Krista i otvoriti svoj duh, svoja srca, nutrinu, u ljubavi i služenju svakom bratu i sestri, onako kako nam je Bog to pokazao svojim primjerom u Isusu Kristu. Tako u nama, u svakom od nas, počinje proces pomirenja. I onda se nastavlja na druge razine, na obiteljsku, društvenu, svjetsku… Taj proces, koji se širi od pojedinca na odnose koje on ima s drugima, započet je u Isusu Kristu na jedinstven i neponovljiv način, ali se na naš vlastiti način treba nastaviti i u svakom od nas. Zato nas Isusov preteča Ivan Krstitelj poziva da to omogućimo. A to možemo omogućiti samo ako se obratimo. Ona nas potiče: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“

Iz ovog Krstiteljevog poziva saznajemo nešto što je za nas kršćane neobično važno, a to je da dolazak kraljevstva nebeskog, a s njim i sveopćeg pomirenja, ne ovisi o nama. Kraljevstva nebesko, koje je izraz za to kozmičko pomirenje, je blizu i bez nas. Bog ga želi. On će ga i ostvariti u Isusu Kristu. Ali, hoćemo li se i mi u njega uključiti? Hoćemo li mu i mi dati svoj doprinos? Hoćemo li i sami postati njegovi dionici? Iz Krstiteljevog poziva saznajemo da to ovisi o nama. Zato se trebamo obratiti. Zapravo je on poziv da se obratimo, stavio na prvo mjesto. Za nas, ali u našem slučaju i za naš svijet, kraljevstvo nebesko počinje od nas, od svakog od nas pojedinačno. Ono počinje za mene od mene. I za tebe od tebe. I za nju, njega od nje i njega. I odatle se širi na druge oko nas. I što nas bude više koji mu se otvorimo, a način je obraćenje, to ćemo kraljevstvu nebeskom omogućiti da se ono i za naš svijet dogodi prije, da se dogodi već sada, da se dogodi u nama, a onda po nama i za druge oko nas. Jer u nama počinju i završavaju svi ratovi. U nama počinju i završavaju sva primirja. Unesemo li mir u sebe, obratimo li se, promijenimo li mi način razmišljanja, budemo li mi ponizni, a ne oholi, pomirimo li se mi s Bogom, bližnjima, stvorenom stvarnošću, a i sa samim sobom, dat ćemo priliku miru i na drugim razinama. Ako ne krenemo od sebe, ne možemo to očekivati niti od drugih. Dapače, svaki pokušaj da se mir počne stvarati krećući od drugih, a ne od sebe, uzrokuje još veći nemir. Tad to nije pružena ruka mira, nego samo još jedna kritika drugoga.

Naš duh, srce, je ono „leglo gujinje“ u kojemu već sada može i treba nastupiti stanje kozmičkog mira koji nevješta Izaija i na koje nas upozorava Ivan Krstitelj. Ne možemo to učiniti sami – treba nam Gospodin i njegova milost – ali možemo i trebamo stvoriti preduvjet. A preduvjet je obraćenje. Obraćenje stvara pretpostavku dolaska Krista u naš duh, srce. Nakon toga Krista možemo iznositi iz sebe i nuditi drugima. I, s njim u sebi, biti graditelji mira, graditelji kraljevstva nebeskoga za koje svaki dan molimo kad govorimo „…dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…“

Došašće je vrijeme liturgijske godine u kojemu smo tu svoju molitvu i naš osobni čin obraćenja, koji je začetak mira u nama kroz pomirenje s Bogom i drugima te početak stvaranja kraljevstva nebeskog u koje smo i mi uključeni i u koje se polazeći od nas uključuju i drugi pokraj nas, pozvani na osobit način zaogrnuti Božjom milosti, koju nam on nudi u sakramentu ispovijedi, odnosno pomirenja.

Došašće je vrijeme liturgijske godine u kojemu smo tu svoju molitvu i naš osobni čin obraćenja, koji je začetak mira u nama kroz pomirenje s Bogom i drugima te početak stvaranja kraljevstva nebeskog u koje smo i mi uključeni i u koje se polazeći od nas uključuju i drugi pokraj nas, pozvani na osobit način zaogrnuti Božjom milosti, koju nam on nudi u sakramentu ispovijedi, odnosno pomirenja. Pokušajmo tom sakramentu obraćenja pristupiti i ove godine, ali ne tek iz običaja, ne jer se to tako radi, jer to treba napraviti, nego s iskrenom željom da taj sakremenat za nas bude doista događaj obraćenja, promjene života i još više mentaliteta, onog koji nas udaljava od Krista i njegove logike ljubavi i služenja i zarobljava u našoj sebičnosti. Samo tad ćemo i mi s ljubavlju i pomirenjem, i svim drugim vrijednostima Božjeg kraljevstva koje smo kao kršćani pozvani unositi u naš svijet, moći biti dionici Božje sjetve te u nadi, bez straha, iščekivati i ono vrijeme žetve kad će, kako to kaže slikovito Ivan Krstitelj, Krist „pročistit svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu.“