[TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (C) – MISIJSKA NEDJELJA 2022.]

Isus nas je prošle nedjelje pozvao na ustrajnu molitvu. Nastavljajući istu temu danas nas želi poučiti da nije dovoljno samo moliti ustrajno da bismo bili uslišani, nego da je potrebno i ponizno moliti. I ovaj put se Isus služi parabolom. I u ovoj današnjoj paraboli susrećemo dvije osobe. Obje čine isto. Došle su došle u hram da se pomole.

Prva je farizej. Farizej Isusovog vremena je vjerni vršitelj svih zakonskih propisa i, stoga, čovjek koji o sebi misli da je pravednik. Tako i moli. Kao pravednik. Isus kaže da mu iako je pravednik molitva nije uslišana. Ali to se nije dogodilo zbog njegove pravednosti. To se dogodilo zbog oholosti, odnosno krivog molitvenog stava pred Bogom. Zbog oholosti on se u molitvi ne obraća Bogu, nego projekciji sebe samoga i onog što on sam misli o Bogu. Iako se poziva u svemu što čini na Boga, Bog mu nije potreban kao Bog. Bog mu je potreban kao netko tko će se diviti onome što on čini, misli i planira. On se zapravo uopće ne moli. On zahtjeva da mu se prizna ono što on već jest. Ovakav molitveni stav ima posljedice ine samo na odnos s Bogom, nego i na odnos s bližnjima. Farizej zaboravlja da je brat – sjetimo se parabole o Milosrdnom ocu ili Izgubljenom sinu i starijeg brata iz te parabole – i postaje sudac koji druge osuđuje. I to ne čini zato što grešnici nisu onakvi kakvima ih želi Bog, nego zato što nisu onakvi kakav je on: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi … kao ovaj carinik.“ On sam, a ne Bog, postaje konačno mjerilo dobra i zla.

Druga je carinik. Carinik Isusovog vremena je javni kršitelj zakonskih propisa, javni grešnik. Farizej ga je, zapravo, dobro procijenio. On je zaista bio grabežljivac. Otimao je siromašnima i ono malo što su imali. Bio je i nepravednik. Obično su carinici svoju zaradu dobivali i povećavali nametanjem većih poreza od propisanih. On je bio i preljubnik, i to onog najtežeg oblika. Stavljajući se u službu okupatori, on je izda svoje bližnje, svoj narod i svoju vjeru. Bio je domaći izdajnik u punom smislu te riječi. A ipak je, kaže Isus, bio uslišan u svojoj molitvi. Ali to se nije dogodilo zbog njegove grešnosti nego zbog njegove poniznosti. Carinik je pred Bogom ponizan i skrušen. I zato je njegova molitva uslišana. On od Boga ne zahtijeva ono na što ima pravo, nego moli ono na što nema pravo: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ Evanđelje i njegova poruka ne zastarijevaju. Oni su uvijek suvremeni. Zato ovo Isusovo obraćanje „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“, nije upućeno samo njegovim suvremenicima. Ono je upućeno i nama danas da bi nam postalo poticaj ne samo da zauzmemo ispravan stav pred Bogom u svakodnevnoj molitvi, nego i da se tako ponašamo prema svojoj braći i sestrama. Taj ispravan stav je i u molitvi i u kršćanskom životu stav poniznosti. Neophodno je da taj ponizni stav imamo i o odnosu prema onima koji nisu upoznali Isusa Krista i njegovu radosnu vijest – evanđelje. Imamo zadaću da se, kao i po sv. Pavlu, i po nama „potpuno razglasi poruka (evanđelja) i da je čuju svi narodi“. Ali tu zadaću, o kojoj osobito progovara baš ovaj mjesec koji se tradicionalno smatra misijskim mjesecom i u ova pretposljednja nedjelja listopada koju obilježavamo kao Svjetski dan misija, moramo uvijek vršiti ponizno. To je ono što nas mora razlikovati od drugih i njihovih ponuda. I što nam, jer se ne oslanja na nas i naše pravo nego na Božju milost, garantira Božju pomoć i blagoslov u našim evangelizacijskim nastojanjima.

Uz Svjetski dan misija papa nam obično pošalje svoju poruku. Učinio je to i ove godine u poruci naslovljenoj: „Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8). Polazeći od ovoga naslova i njegovog svetopisamskog konteksta papa Franjo nam ove godine u svojoj poruci, koju možete pronaći ovdje, progovara o tri temelja života i poslanja Isusovih učenika, ponavljajući na kraju svoj san o misijskoj preobrazbi Crkve, odnosno o proročkoj preobrazbi nas kršćana kako bismo u snazi Duha Svetoga i do kraja zemlje mogli biti „Gospodinovi proroci, svjedoci i misionari“. Pokušao bih njegovu poruku sažeti u tri kratke misli koje mi se čine osobito važne u kontekstu našeg promišljanja, a sve tri imaju veze s poniznošću. Prva je o nužnoj povezanosti između kršćanskog života i kršćanskog navještaja. Jedno bez drugoga ne ide. Druga je da mi kršćani nismo poslani baviti se prozelitizmom, nego biti navjestitelji evanđelja. Za razliku od prozelitizma koji traži sljedbenike, navještaj Crkvi širi obzore, i u geografskom i egzistencijalnom smislu, i pomaže joj da i nepovoljne situacije i krize s kojima se u hodu kroz povijest suočava, prepozna kao priliku. I treća misao je da se naše kršćansko poslanje ne vrši našim ljudskim snagama, ili samo našim ljudskim snagama, nego prvotno nadahnućem i pomoću Duha Svetoga. Odavde proizlazi i preporuka papa Franje da svatko od nas kršćana, Kristovih učenika i misionara, u svom kršćanskom životu prepozna temeljnu važnost djelovanja Duha Svetoga, da s njim živimo i od njega primamo snagu i nadahnuće za svoje kršćansko poslanje i življenje. A toga ne može biti bez molitve. One ustrajne molitve. I one ponizne.