[DOBRI PASTIR, 2023.]

Od samih početaka Crkva je Isusa predočavala kao dobrog pastira. Poticaj za to su prekrasni biblijski tekstovi koji govore o Bogu kao pastiru izabranog naroda. Između tih tekstova posebno mjesto zauzima prvi dio desetog poglavlje Ivanovog evanđelja i govor u kojemu Isus samoga sebe naziva dobrim pastirom.

Iz toga Isusovog govora se u ovoj četvrtoj vazmenoj nedjelji kroz tri godine čita po jedan ulomak. Današnji evanđeoski ulomak je prvi dio tog Isusovog govora. Isus sebe predstavlja kao istinskog pastira. On je pastir koji dolazi da ovce „život imaju, u izobilju da ga imaju.“ On je i vratar ovaca. I još i više. On je i „vrata ovcama“. Sve su to slike koje označavaju Isusovu blizinu onima koji su mu povjereni i njegovu važnost za njihovu sigurnost i istinsku sreću. Da bi naglasio te slike Isus sebe kao dobrog pastira razlikuje od onih koji to nisu. On za one koji to nisu kaže da su kradljivci. Kako ćemo ih razlikovati od dobrih pastira? Isus kaže da ih možemo razlikovati po njihovom pristupu i po posljedicama njihovog djelovanja. Pastir poštuje slobodu svake osobe i iskren je. Zato ulazi na vrata. On pozna ovce, zove ih imenom. Posljedice su toga da on svakome daje ono što mu je potrebno odnosno, pastirskim rječnikom, da on ovce izvodi na obilne pašnjake. I da ovce za njim idu jer poznaju njegov glas. Pristup kradljivaca i razbojnika je drugačiji. Oni ne poštuju slobodu. Žele ući na silu i neiskreno, potajno. Zato ne ulaze na vrata nego preskaču. I posljedice su drugačije. Oni dolaze da ukradu, zakolju i pogube.

Isus želi i danas nastaviti svoje pastirsko poslanje. Želi biti i danas pastir ovaca i vrata ovcama, kako bi ih sačuvao od razbojnika i omogućio im „da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Ali Isus danas ne može sam vršiti ovu službu. Potrebni su mu drugi. Mi smo mu potrebni. I mi za druge. I drugi za nas. Zato u ovoj nedjelji ne razmišljamo samo o Isusu kao dobrom pastiru nego i molimo za sve one koje on poziva da mu se pridruže u pastirskoj službi. Molimo za njihov odaziv. I još više da budu pastiri na Isusov način. Naglasak koji stavljamo je na onima koji u Crkvi imaju poseban poziv i poslanje, onima koji su pozvani i poslani kao svećenici i posvećene osobe. U ovoj nedjelji šezdeseti put slavimo Svjetski dan molitve za zvanja koji je, u vrijeme trajanja Drugog vatikanskog sabora 1964. godine, ustanovio sv. Pavao VI. kao pomoć „članovima Božjeg naroda – kako kaže papa Franjo u svojoj poruci za ovaj dan naslovljenoj ‘Zvanje: milost i poslanje’ – da, osobno i u zajednici, odgovore na poziv i poslanje koje Gospodin povjerava svakom pojedincu u današnjem svijetu, s njegovim ranama i njegovim nadama, s njegovim izazovima i njegovim postignućima.“

Iz tumačenja ove molitvene inicijative možemo otkriti nastojanje pape Franjo da proširi naš pogled na ovo pitanje. On, naime, želi da u onima koje Isus zove i šalje ne prepoznajemo samo svećenike i posvećene osobe, nego i sve kršćane. Želi da u pozivu za koji molimo u Svjetskom danu molitve za zvanja svatko prepozna i onaj poziv koji njemu Bog upućuje, koji je – kaže papa Franjo – „besplatan dar, a u isto vrijeme obveza ići, ići donositi Evanđelje.“

Izdvojit ću dva ulomka iz njegove poruke koja ovo dodatno pojašnjavaju i završnu molitvu za zvanja koju je sastavio sv. Pavao VI. za Prvi svjetski dan zvanja, 11. travnja 1964., a koju papa Franjo prenosi na kraju svoje poruke. Oni koji žele cijelu poruku pape Franje za Šezdeseti svjetski dan molitve za zvanja, mogu je pronaći ovdje:

„Dar zvanja je poput Božjeg sjemena koje klija u tlu našega života, otvara nas Bogu i otvara nas drugima kako bismo s njima mogli dijeliti pronađeno blago. To je temeljna struktura onoga što podrazumijevamo pod zvanjem: Bog poziva ljubeći, a mi, zahvalna srca, odgovaramo ljubeći. Otkrivamo da smo sinovi i kćeri koje ljubi isti Otac i jedni u drugima prepoznajemo braću i sestre. Kad je sveta Terezija od Djeteta Isusa konačno jasno “vidjela” tu stvarnost, uskliknula je: »napokon sam našla svoje zvanje! Moje zvanje je ljubav! Dà, našla sam svoje mjesto u Crkvi […]. U srcu Crkve, moje majke, bit ću ljubav«.“

„U Crkvi smo svi služitelji i služiteljice, već prema različitim zvanjima, karizmama i službama. Poziv na sebedarje u ljubavi, koji nam je svima zajednički, razvija se i konkretno ostvaruje u životu vjernikâ laikâ i laikinjâ založenih u izgrađivanju obitelj kao male domaće Crkve i u obnavljanju različitih dijelova društva kvascem evanđelja; u svjedočanstvu posvećenih muškaraca i žena koji su se svi odreda potpuno predali Bogu za svoju braću i sestre kao proroštvo Božjeg kraljevstva; u zaređenim služiteljima (đakoni, svećenici, biskupi) koji su se stavili u službu Riječi, molitve i njegovanja zajedništva svetoga Božjeg naroda. Jedino u odnosu sa svim ostalim zvanjima, svako pojedino zvanje u Crkvi dolazi do izražaja u svoj svojoj istini i bogatstvu. Crkva je, u tome smislu, “simfonija” zvanjâ u kojoj sva zvanja, premda različita, tvore skladnu cjelinu i zajedno “izlaze” u svijet da u njemu šire novi život Božjega kraljevstva.“

Evo, na kraju, i molitva sv. Pavla VI., koja neka nam bude poticaj da molimo za druge, ali i da ne zaboravimo moliti za sebe i svoj vlastiti poziv jer svi smo – bez obzira na dob i na zvanje koje imamo u Crkvi i svijetu – pozvani s dobrim pastirom biti dobri pastiri za svoje braću i sestre, za sve ljude:

»Isuse, božanski Pastiru duša, ti koji si pozvao apostole i učinio ih ribarima ljudi, nastavi privlačiti sebi gorljive i velikodušne duše mladih ljudi da postanu tvoji sljedbenici i tvoji služitelji. Daj da dijele tvoju žeđ za otkupljenjem sviju, […] otvori im horizonte čitavoga svijeta […] Neka, odazivajući se tvome pozivu, nastave tvoje poslanje ovdje na zemlji, pomažu u izgrađivanju tvojega Mističnog Tijela, koje je Crkva, te budu sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5, 13).«