"Kristov mir svoju snagu nalazi u poniznosti i ostvaruje se u služenju. I, dakako, osluškivanju Branitelja, Duha Svetoga i njegovih uputa u situacijama u kojima se dogodi da smo zahvaćeni vrtlogom nemira ovoga svijeta, kako bi nam, bez obzira na sve izazove za mir koji dolaze i iznutra i izvana, odnosno i iz Crkve i iz svijeta, pomogao biti i ostati mirotvorci", poručuje u promišljanju na društvenim mrežama riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.
[ŠESTA VAZMENA NEDJELJA, 2022.]
Iz evanđelja šeste vazmene nedjelje bih izdvojio dvije poruke vezane uz Branitelja, Duha Svetoga kojega nam je Isus obećao i dvije njegove zadaće u odnosu na nas kršćane te jednu koja se tiče mira koji nam je Isus ostavio.
Prva zadaća Branitelje, Duha Svetoga, je poučavati nas o svemu. Isus nam je rekao sve što je bilo potrebno. Objava je završena. Možemo je pronaći sadržanu u Svetom pismu i Predaji. Pa ipak, Crkva ima potrebu da je Duh Sveti i dalje poučava. Zapravo, bez Duha Svetoga ne može se ispravno čitati i razumjeti Sveto pismo. Bez Duha Svetoga nema Predaje. Osim toga, koliko god da vrijedi to da nam je Isus sve rekao, njegova riječ nije statična nego živa. I kao živa riječ ima potrebu da je se uvijek na nov način otkriva i razumije, ovisno o okolnostima svijeta i vremena. Otvarajući Koncil sv. Ivan XXIII., papa, nas je podsjetio na jedan od temeljnog principa razumijevanja katoličke vjere koji može biti primijenjen i na čitanje Svetog pisma i razumijevanje Predaje: „Jedna stvar su istine vjere, a sasvim druga je način na koji su one formulirane.“ Zadaća je Crkve svih vremena da istine vjere, a u tom kontekstu i sadržaj Svetog pisma i Predaje, prevede u jezik svoga vremena, kako bi te istine vjere mogle biti razumljive ljudima konkretne kulture i konkretnog vremena. Naravno da ovo nije moguće bez Duha Svetoga i njegove važne zadaće poučavanja.
I druga zadaća Branitelje, Duha Svetoga, je dozivati nam u pamet ono što je Isus govorio. Nažalost, mi ljudi smo skloni zaboravu i iskrivljavanju poruke evanđelja, onoga što je Isus govorio. To dovodi do toga da nam puno puta omot, ono što smo mi dodali, postaje važniji od sadržaja, onoga što je Isus govorio i činio, odnosno da nam predaja, ono naše ljudsko, postane važnija od Svetog pisma i Predaje, onoga što nam je Bog objavio. Koliko toga smo naslagali na poruku evanđelja Isusa Krista, a što je tu poruku sakrilo, nerijetko i iskrivilo? Zadaća Duha Svetoga je da to nadiđe, da nam dozove u pamet poruku Isusa Krista u njezinom izvornom obliku i stvarnom značenju. Puno je primjera u životu Crkve gdje možemo prepoznati to dozivanje u pamet onoga što je Isus govorio, a koje izvodi i može izvesti samo Duh Sveti.
Vezano uz mir koji nam je Isus ostavio potrebno je, uz pomoć Branitelja, Duha Svetoga, koji nas poučava o svemu i doziva nam u pamet sve što je Isus govorio, razumjeti pravo značenje tog mira. To nije izvanjski mir koji Crkvi i kršćanima omogućuje ovozemaljsko blagostanje i moć, život bez rata i progona. Od samog početka Crkve i njezine prisutnosti u svijetu taj izvanjski mir će biti ugrožen. I danas je. Razlozi za to su ponekad iznutra. To događa zbog iskrivljavanja i prilagođavanja Kristovog nauka svojim potrebama i idejama, ali i zbog njihovog apsolutiziranja. Ponekad su razlog svjetovni i politički utjecaji na ljude u Crkvi, kao i materijalni i neki drugi interesi ljudi u Crkvi. To je ono kad nam Bog prestane biti Bog, a to postanu različita ‘zlatna telad’ moći, slave, novca i sl. Nekad su razlozi izvan Crkve, kao na primjer u ratu koji se trenutno vodi i u koji je uključena i Crkva, htjela to ili ne. Želimo li biti Kristovi ne smijemo dozvoliti da u nama prevlada logika rata, nego i u takvim situacijama moramo biti odlučno za mir.
Ponekad je u Crkvi mir izvana ugrožen i mimo ratnih zbivanja, nakon njih, a često i bez njih. Sjećamo se, ali i svjedoci smo i danas, progona Crkve i kršćana samo zato što su to što jesu. Zašto se to događa? Teško je reći. Često je to zbog onih koji se smatraju ugroženim od Isusa Krista i poruke evanđelja, koji se boje Crkve i njezinog utjecaja jer smatraju da ugrožavaju njihove interese i da su prijetnja onim bogovima koje su oni sebi samima načinili ili su im predani od njihovih predaka. Često je u pozadini bila, a i danas je, neka ideologija koja svoju istinu smatra apsolutnom istinom. Misliti da smo u posjedu istine pogrešno je s koje god strane dolazilo jer uvijek ima tendenciju namatanja svoje istine i isključenja drugih s njihovom istinom. Ipak, trebamo priznati da je – iako to nije opravdanje – to što nas se mrzi i proganja ponekad i zato što mi kršćani i Crkva nismo autentični navjestitelj Isusa Krista i njegova evanđelja. Ponekad to nismo, jer se ne znamo dobro izraziti. Ponekad to nismo zato što i mi mislimo da posjedujemo Istinu, zaboravljajući da smo joj samo sluge. Kad se to dogodi, onda se dogodi da i mi vjeru pretvorimo u ideologiju. Biti sluge Istine, a ne njezini gospodari, danas znači u duhu evanđelja prihvatiti i živjeti činjenicu da svoje kršćansko poslanje vršimo u pluralnom i sekularnom svijetu i da baš svi i ne moraju misliti i vjerovati kao što mi mislimo i vjerujemo. I da je naša vjera, koliko god da mi vjerujemo da je ona jedina ispravna, jer ona to doista i jest, ipak samo ponuda, danas jedna od mnogih, a nije i ne smije biti prisila.
Isus nam je zato, i kao poticaj i kao poziv, ostavio svoj mir. Kristov nije mir ovoga svijeta koji se temelji na snazi i vladanju, oružju i oružanim savezima. Kristov mir svoju snagu nalazi u poniznosti i ostvaruje se u služenju. I, dakako, osluškivanju Branitelja, Duha Svetoga i njegovih uputa u situacijama u kojima se dogodi da smo zahvaćeni vrtlogom nemira ovoga svijeta, kako bi nam, bez obzira na sve izazove za mir koji dolaze i iznutra i izvana, odnosno i iz Crkve i iz svijeta, pomogao biti i ostati mirotvorci.