[DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Ljudi su se kroz cijelu povijest borili za bolja mjesta na gozbama i izvan njih. I na vlastite su gozbe pozivali one koji u njihovom društvu nešto znače i koji su im mogli uzvratiti. Isus nas u današnjem evanđelju, nadovezujući se na poruku prošlonedjeljnog evanđelja o posljednjima koji će biti prvi i prvima koji će biti posljednji, želi poučiti drugačijem ponašanju. U temelju tog drugačijeg ponašanja nalazi se poniznost za koju sam prošle nedjelje rekao da se čini kako je to jedna od najvažnijih kreposti Božjeg svijeta po kojoj ćemo biti prepoznatljivi. Zato je to krepost kojoj bismo mi kršćani prije svih drugih trebali težiti. Nju nam je svojim primjerom pokazao sam Isus. Pa ipak, ona je i u našem kršćanskom svijetu, iako o njoj rado govorimo, ostala negdje na začelju, do te mjere da je se zapravo ponekad nije niti smatralo krepošću, nego slabošću. I to nije bio samo problem drugih. To je problem i nas u Crkvi.

Isusov govor o poniznosti, koji je istovremeno i poziv nama da budemo ponizni, nije poziv da se obezvrjeđujemo i zapostavljamo u odnosu na druge. To je poziv da budemo realni, svjesni svojih vrijednosti, ali i svojih slabosti. Istovremeno je to i poziv na preuzimanje odgovornosti za svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Suprotna od poniznosti je oholost. Ona nas želi uzdići prema nebu. Kao takva se nalazi u temelju onog praiskonskog grijeha. Poniziti se znači biti okrenut prema zemlji, približiti se zemlji. Zato je se, za razliku od oholosti koja ima uzdignutu glavu, poniznost prikazuje s pognutom glavom. Gledajući prema zemlji sposobni smo se suočili sa stvarnošću sebe i svijeta oko sebe i biti ponizni. Ponizan čovjek je realan čovjek. On zna prepoznati svoju vrijednost, ali i uočiti svoje slabosti. Zato se ne precjenjuje, ali niti ne podcjenjuje. I precjenjivanje i podcjenjivanje bi na neki način bile oholost. U prvom bi se slučaju radilo o tome da se izdižemo iznad sebe i svojih sposobnosti. U drugom slučaju bi se radilo o tome da u sebi ne prepoznajemo niti one vrijednosti koje nisu ovisne o nama nego su nam darovane od Boga. To bi bio prezir Boga i njegovih darova u nama. Isusov govor o poniznosti, koji je istovremeno i poziv nama da budemo ponizni, nije poziv da se obezvrjeđujemo i zapostavljamo u odnosu na druge. To je poziv da budemo realni, svjesni svojih vrijednosti, ali i svojih slabosti. Istovremeno je to i poziv na preuzimanje odgovornosti za svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Ni mi u Crkvi nismo bili uvijek dorasli zadaći koju nam je Bog povjerio. Često je razlog bio u nedostatku poniznosti. Ponekad nismo bili ponizni zato što smo se precjenjivali i mislili da smo bolji od drugih. Ponekad to nismo bili zato što smo se podcjenjivali i mislili da su drugi bolji od nas. Zato smo krivi što se naš glas ponekad čuo na krvi način. I zato smo krivi što se ponekad naš glas nije dovoljno čuo. Zanimljivo je primijetiti da smo mi kršćani, Crkva, bili cijenjeni kad god smo ponizno zauzeli posljednje mjesto. I obrnuto. Kad god smo se gurali da bismo zauzeli prva mjesta, bili smo istiskivani i tjerani prema posljednjim mjestima. To je i u svom osobnom životu uočio već mudri Sirah pa je, u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, ovako učio svoga sina, a uči i nas: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.“

Naše priznanje da nismo bili uvijek dorasli zadaći koju nam je Bog povjerio u odgovornosti za svijet, kao i otkrivanje da nas se bolje prihvaća kad smo na posljednjim nego na prvim mjestima, nikome ne daje za pravo da nas vrijeđa i omalovažava, oduzimajući nam prava koja imamo kao i svi drugi u demokratskim i pluralnim društvima, ali i za koja se sa svima drugima moramo boriti u onim društvima koja to još uvijek nisu. Iako se ne želimo precijeniti, ne želimo se niti podcijeniti. Osim toga mi nismo samo kršćani. Mi smo uvijek i građani. Mi također plaćamo poreze, TV i druge pretplate, kupujemo novine, biramo i možemo biti birani… I imamo svoje dostojanstvo do kojega trebamo držati. Samo tako se to što jesmo može pretvori u dar ne samo za nas i Crkvu, nego i za društvo u kojemu kao kršćani i građani živimo. Onaj tko se ne cijeni, ne može ništa nikome dati. Jednako tako to ne može niti onaj koji se precjenjuje. Biti ponizan ne znači ne uočiti svoju kršćansku vrijednost i s njom se ponositi. To što jesmo nije naša zasluga. To je ponajprije milost i dar. Ponizan čovjek je sposoban vidjeti i prepoznati i dar i darovatelja, a on je ponajprije sam Bog. Ipak, biti ponizan sebe cijeneći, znači istovremeno i druge uvažavati i poštivati u njihovoj različitosti. I pridružiti im se – bez svog precjenjivanja i njihovog podcjenjivanja i njihovog precjenjivanja i svog podcjenjivanja – u nastojanju oko dobra svijeta i društva u kojemu zajednički živimo. To trebamo činiti zauzimajući svoje mjesto za stolom odgovornosti, ali i poštujući ona mjesta koja za tim istim stolom odgovornosti imaju drugi. Ovo je osobito važno ako živimo u društvu koje još nije dosegnulo potrebni standard poštivanja onih koji su drugačiji, a naše društvo je nažalost još uvijek takvo. I zato je još uvijek potrebno da u njemu i mi kršćani budemo glas svih onih koji nemaju glasa. Za Isusa Krista i one koji su njegovi nema i ne može biti onih koji su manje vrijedni ili drugotni. Nije to lako. Vidjeli smo to pretprošle nedjelje razmišljajući o proročkoj službi. Ipak, samo tako možemo računati da nam Gospodar kada dođe neće reći da nas ne pozna i da otiđemo od njega, kao što smo to upozoreni prošle nedjelje, nego da će nas pozvati i reći nam: „Prijatelju, pomakni se naviše.“