[TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Pod geslom ‘Obiteljska ljubav: poziv i put svetosti’, ove nedjelje u Rimu i u svim biskupijama svijeta slavimo Deseti svjetski susret obitelji. Kao temeljna zajednica svake druge zajednice, obitelj nam je svima važna. Ovakvim susretima, koji su prilika za pogled otvorenih očiju na obitelj, na njezine radosti, ali i poteškoće i izazove s kojima se suočava, Crkva želi to jasno izreći. Istovremeno Crkva od obitelji želi i sama učiti kako biti obitelj, ali želi također i kršćanskim obiteljima pomoći biti Crkva.

Čini se da evanđelje ove nedjelje, u kojemu Isus relativizira obiteljske odnose u odnosu na zahtjev da budemo njegovi učenici, nije usklađeno s ovom porukom. Bit će zanimljivo čuti tumačenje koje će nam na ovu temu zasigurno ponuditi papa Franjo. Osobno mi se čini da se obje teme prožimaju i da ova relativizacija obiteljskih odnosa nije relativizacija obiteljskih odnosa kao takvih, nego onog nebitnog što smo mi u te odnose unijeli kao bitno, zanemarujući ono što je doista bitno. A to bitno u ovom evanđelju Isus sažima u četiri kriterija koja je nužno ispuniti želi li se biti njegov učenik. Onaj tko ih ispunjava omogućuje Crkvi da bude više obitelj, zajednica koja vodi brigu o svakom svojem članu. I istovremeno omogućuje obitelji da više bude Crkva i izvrši ono poslanje koje ima obitelj kao Crkva.

U nemogućnosti da ovdje iznesem detaljnu analizu ovog prožimanja, ograničit ću se na Isusova četiri kriterija koji su nam svima, i u Crkvi koja želi biti obitelj i u obitelji koja želi biti Crkva, poziv da budemo njegovi učenici. A to biti njegovi učenici preduvjet je i za jedno i za drugo, odnosno da učinimo Crkvu obitelji i da učinimo kršćanske obitelji Crkvom, kako bi i Crkva i obitelj mogle u ljubavi nastaviti biti za svoje članove i sve druge “poziv i put svetosti”.

Prvi kriterij, koji razumijemo iz Isusovog odnosa prema samarijskom selu koje ga nije prihvatilo, je sloboda. Isus slobodno zove i želi slobodan odaziv. Nitko nije i ne smije biti prisiljen prihvatiti Isusa i njegov poziv. To je ono prvo što trebaju razumjeti njegovi učenici žele li ostati njegovi učenici. Isus, a s Isusom i njegova Crkva, će se uvijek susretati s onima koji ih neće prihvaćati. Nije nam poslanje na neprihvaćanje odgovoriti silom i nasiljem, nego prihvaćanjem i ljubavlju. Isus nije želio da njegovi učenici vode svete ratove i podižu lomače, kao što danas ne želi da gradimo zidove. Ne treba niti govoriti koliko je sloboda važna u obitelji i obiteljskim odnosima i kako se ništa dobro ni u obitelji ne može izgraditi na prisili. Ljubav je jedini oganj koji smijemo i trebamo zapaliti. To je jedini „oganj“ koji je sposoban „zapaliti“ ljudska srca. I osloboditi ih za Isusa i njegovu ljubav, a onda i svaku drugu ljubav, uključujući i onu bračnu i obiteljsku.

Drugi kriterij, koji razumijevamo iz Isusovog siromašnog života i činjenice da „nema gdje bi glavu naslonio“, je nenavezanost na materijalna dobra. Nije bez razloga već od samih početaka Crkve kao jedan od kršćanskih ideala predstavljeno siromaštvo koje se nadahnjivalo na Isusovom primjeru. Ovdje, naravno, trebamo govoriti osobito o onima koji su se radikalno opredijelili za nasljedovanje Isusa kao Krista, ali to vrijedi i za obitelj koja se uruši kad god joj je materijalno blagostanje primarna briga. Ovaj poziv od obiteljskih ljudi ne traži radikalno siromaštvo kao što to traži od posvećenih osoba, ali zahtjeva da se ne bude navezan na imati. I zahtjeva da se svoje biti kršćani nikad ne koristi, pa čak ni u molitvi, s ciljem postizanja neke materijalne koristi ili da se zbog toga, u odnosu na one koji to nisu, bude u nekom privilegiranom položaju. Biti kršćanin ne znači imati lagodan život. A znači idući za Isusom biti spreman, ako je to cijena, i na život bez ičega.

Onaj tko je odlučio krenuti za Isusom ne može se zaustaviti na onome što je uvijek bilo, dati se zarobiti prošlošću i tradicijom, nego treba biti spreman sve ostaviti i krenuti za Isusom naprijed u stvaranje nove tradicije, običaja, nove kulture prožete evanđeljem i njegovim sadržajem.

Treći kriterij kojega razumijevamo iz odnosa koji Isus savjetuje u odnosu na mrtvoga oca, je nenavezanost na prošlost i tradiciju, ono što je uvijek bilo. Tradicija i prošlost nisu nešto po sebi loše, ali ako postaju prepreka za prihvaćanja i nasljedovanje Isusa onako kako on to želi, onda postaju problem. Mislim da su nam u Crkvi mnoge naše tradicije i okrenutosti u prošlost postale prepreka za autentično i dosljedno nasljedovanje Isusa. Onaj tko je odlučio krenuti za Isusom ne može se zaustaviti na onome što je uvijek bilo, dati se zarobiti prošlošću i tradicijom, nego treba biti spreman sve ostaviti i krenuti za Isusom naprijed u stvaranje nove tradicije, običaja, nove kulture prožete evanđeljem i njegovim sadržajem. Ovo se, treba i to reći, ponekad odnosi i na obiteljske odnose koji se trebaju nadograđivati na nasljedstvu prošlih generacija – to je uloga djedova i baka koji nam u molitvi prenose mudrost – ali ne smiju postati njegov talac. Svaka nova obitelj mora biti slobodna za ispisivanje svoje vlastite povijesti, koja ne isključuje one koji su je prethodili, ali zahtjeva njezin osobit hod za Isusom i onim poslanjem koje on ima s njom i njezinim članovima.

Četvrti kriterij, koji razumijevamo iz odnosa koji Isus predlaže prema članovima vlastite obitelji, je nenavezanost na vlastitu obitelj i unutarobiteljske odnose, ali i nebitne stvari i geste. Želimo li slijediti Isusa kao Krista i biti njegovi učenici, nitko nam, pa ni članovi vlastite obitelji, ne smiju biti ispred Isusa i onoga poslanja naviještanja evanđelja koje nam je povjereno. Isus ne može prihvatiti da oni koji kažu da žele ići za njim troše vrijeme na sporedne stvari. On i njegov poziv trebaju biti na prvom mjestu, čak i prije vlastitih ukućana i najsvetijih veza i odnosa koje imamo s njima. Ne trebamo se ovoga bojati. Kad je Isus na prvom mjestu onda je sve drugo na svome mjestu, ondje gdje treba i kako treba biti. Ovo dakle ne znači da se trebamo odreći vlastitih ukućana, dapače, ali znači da u drugi plan trebamo staviti ono što ne spada u biti tih odnosa, a smeta nas odazvati se Isusovom pozivu i poslanju. I osobito ovo znači da naša briga za vlastitu obitelj i njezine članove ne smije isključiti iz vida i druge ljude i njihove potrebe i ono poslanje koje kao Isusovi učenici, u Crkvi koja je obitelj i u obitelji koja je Crkva, imamo u odnosu prema njima. Ovo poslanje za obitelj, a ja dodajem i za Crkvu koja želi biti obitelj, jedna od meditacija euharistijskog klanjanja na Desetom svjetskom susretu obitelji u Rimu sažela je u ovu misao: “Sakrament ženidbe je darovan supružnicima da bi, sa svojom obitelji, kao spašena zajednica, postali zajednica koja spasava. Dar je za darivanje.”

Svima nam Isus poručuje da se ne okrećemo natrag za onim što je prošlo. I da ne trošimo vrijeme na sporedne stvari i nebitne geste dok svijet i vrijeme u kojemu živimo imaju goruću potrebu za njim i njegovim evanđeljem.

Isusa se može odbiti. On ima alternativu ako ga i kad ga netko odbije. Kaže današnje evanđelje: „I odoše u drugo selo.“ Ali Isusa se ne može slijediti polovično i usputno. To vrijedi za one koji se u cijelosti žele posvetiti njegovom poziv, ali to vrijedi i za sve kršćane i naš način odaziva na poziv koji nam Krist upućuje. To vrijedi dakle i za naše obitelji. Svima nam Isus poručuje da se ne okrećemo natrag za onim što je prošlo. I da ne trošimo vrijeme na sporedne stvari i nebitne geste dok svijet i vrijeme u kojemu živimo imaju goruću potrebu za njim i njegovim evanđeljem. U njegovom prenošenju nemjerljivu ulogu imaju upravo obitelj koja je Crkva i Crkva koja želi biti obitelj za sve svoje članove i sve ljude.