[ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – SVJETSKI DAN BRAKA, 2022.]

„Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Ovako L. N. Tolstoj započinje svoje poznato djelo „Ana Karenjina“ u kojem je progovorio o jednoj ženi čije ime je naslov romana koja traži sreću, dajući do znanja svojim čitateljima da se možda i može definirati sretne obitelji, kako je to na primjer učinio papa Franjo rečenicom: „Obitelj – radost ljubavi“, ali da se ne može lako definirati i one nesretne. Ipak, možda se može definirati što je to što one sretne obitelji čini drugačijim od onih nesretnih. Tu definiciju, čini mi se, nude današnja liturgija predstavljajući nam sretnog čovjeka, a s njim i obitelj, u onom tko je otvoren Bogu i njegovom sustavu vrijednosti, a nesretnog u onome tko to ne uspijeva učiniti.

Prvo čitanje nas upoznaje s dva različita načina shvaćanja života uopće i iz toga izvlači zaključak da je sretan je čovjek, a mi posljedično možemo reći i brak i obitelj, onaj koji je otvoren vječnosti, uzda se u Gospodina i Gospodin mu je uzdanje. S druge strane nesretan je onaj čovjek, brak, obitelj, koji se uzda u čovjeka i sebe i srce svoje odvraća od Gospodina. Ulomak nam zatim nudi biblijske usporedbe posljedica tog izbora. Sretnog čovjeka uspoređuje sa stablom zasađenim uz vodu što korijen pušta k potoku i koji se ničega ne mora bojati kad dođe žega i sušna godina jer na njemu uvijek zelenilo ostaje. Žega i sušna godina su životne poteškoće kojih ničiji život nije lišen. Nesretnog čovjeka uspoređuje s dračem u pustinji koji, životareći u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj, ne osjeća kad je na domaku sreća koju može dati jedino Bog. Na sličan slikovit način se izražava i psalam koji sretnog čovjeka uspoređuje sa stablom, a nesretnog s pljevom.

Evanđeoski ulomak se nadovezuje na ove starozavjetne tekstove. Ipak, on je istovremeno i poziv na obraćenje. To obraćenje je preokret sustava vrijednosti i usklađivanje s onim sustavom koji naučava i živi Isus Krist. On ga je izložio u današnjem evanđelju kroz četiri blaženstva i četiri prokletstva. Obraćenje, koje je preduvjet za sreću, odnosno ono „blago vama“, zahtjeva da sreću ne tražimo u sebičnim interesima kojima su simbol bogatstvo, sitost, smijeh i pohvala, koji ih na kraju isprazne i učine nesretnima, nego ondje gdje je Isus Krist nudi, a on je nudi u sebedarju i ljubavi, koje simboliziraju siromaštvo, glad, plač i progonjenost. Iako se toga bojimo, to nas ne bi lišilo života i životnih radosti. Dogodilo bi se upravo obrnuto. Istinski bismo živjeli svoju sadašnjost. I bili graditelji sretnih brakova i obitelji, ali i bogatijeg, pravednijeg, sretnijeg i, u svakom slučaju, boljeg svijeta.

Sustav vrijednosti koji vlada u našem svijetu i zbog kojega danas imamo toliko nesretnih ljudi, nesretnih brakova i nesretnih obitelji, ali i pesimističnih društava poput našeg hrvatskog, vidi sreću u imati, a ne u biti. To je grijehom poremećeni sustav vrijednosti.

Sustav vrijednosti koji vlada u našem svijetu i zbog kojega danas imamo toliko nesretnih ljudi, nesretnih brakova i nesretnih obitelji, ali i pesimističnih društava poput našeg hrvatskog, vidi sreću u imati, a ne u biti. To je grijehom poremećeni sustav vrijednosti. Prebacujući naglasak s onog imati, na ono biti, Isus Krist, koji se uvijek činio bližnjim siromašnima, gladnima, zaplakanima, progonjenima – u tome je njihovo blago i sada i u vječnosti – ispravlja taj grijehom poremećeni sustav i vraća ga na početak, na ono kako je Bog oduvijek zamislio. To se, dakako, tiče i braka i obitelji. To činiti i na tome insistirati je i naša kršćanska zadaća. Ipak, nikad ne smijemo izgubiti iz vida da svima to nije lako postići. I to nas također poziva na sebedarje i ljubav, kako se nitko zbog toga ne bi osjetio isključenim i odbačenim. Da bismo ovu zadaću u ovom duhu mogli ispuniti trebamo prihvatiti da nas sretnima ne čine stvari nego ljudi. I da je konačna sreće za nas i za sve ljude u Bogu.

„Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“, piše sv. Pavao. Bog koji se u Isusu Kristu učinio zbog nas siromahom, koji je u njemu iskusio našu glad, s nama, za nas i nad nama plakao, od nas i u nama bio progonjen, ali i koji je uskrsnuo da bismo mi bili dionici uskrsnuća, onaj je koji nas, i kad smo stvarno siromašni, gladni, uplakani i progonjeni – u ovome je moguće sažeti i sve one različite razloge zbog kojih su mnoge obitelji nesretne na svoj posebni način – čini istinski bogatima, sitima, nasmijanima i radosnima, zapravo sretnima, omogućujući našim brakovima i obiteljima, ali i Crkvi koja je pozvana biti obitelj, da možemo osjetiti sreću koja proizlazi iz iskustva da su brak i „obitelj – radost ljubavi“. I da možemo na tom temelju nastaviti izgrađivati i svoje obitelji kao Crkvu. I svoju Crkvu sve više osjećati kao obitelj, dok svi jednog dana ne postanemo ono za što smo stvoreni, a stvoreni smo da bismo bili sretni, radosni, da bismo bili sinovi i kćeri uskrsnuća.