[PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (A), 2022.]

Vrijeme došašća je vrijeme u kojem se prisjećamo prvog Kristovog dolaska kako bismo mogli prepoznati Kristov dolazak u svom vremenu i biti spremni za njegov konačni dolazak na kraju vremena. Da bismo uvijek čekali i uvijek bili spremni važno je da naučimo da će Krist sigurno ponovo doći i da nitko ne zna kad će se to dogoditi. Isus ove dvije istine u današnjem evanđeoskom ulomku sažima u poziv: „Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“

Naš vjernički problem najčešće nije sjećanje na prvi Kristov dolazak za koji se pripravljamo i koji slavimo u Božiću. Ali prvi Kristov dolazak za nas nije samo povijesno sjećanje. On je i otajstvo. I kao otajstvo je nad povijesni događaj u koji se slavljem Božića i sami uključujemo.

Nije nam teško razmišljati ni o konačnom Kristovom dolasku prema kojemu nas, gotovo idilično, odvode današnja liturgijska čitanja. Slika preobraženog Jeruzalema u kojemu ponovo boravi Bog i kojemu pomireni s radošću hrle svi narodi, o kojoj govore prvo čitanje i psalam, ispunja nas mesijanskom radošću. Drugo čitanje i evanđeoski ulomak nas podsjećaju na potrebu da budemo budni i pripravni da bismo bili i mi dionici te sveopće mesijanske radosti. Isus Krist je došao. On ponovo dolazi. U tome pronalazimo utjehu i snagu u podnošenju životnih poteškoća dok se to ne dogodi. A sigurno će se dogoditi.

Najteže nam je prepoznati Kristove dolaske u našu svakodnevicu, u vrijeme i prostor u kojemu mi živimo, u nama samima i u ljudima koje susrećemo, osobito u onima koji imaju potrebu da ga u njima prepoznamo i u njima poslužimo. Vrijeme ovih Kristovih dolaska je vrijeme Crkve i njezinog poslanja. To je naše kršćansko vrijeme. Uzaludno je naše liturgijsko sjećanje na prvi Kristov dolazak, naša priprava za Božić i proslava Božića te očekivanje njegovog konačnog dolaska, ako nismo spremni susresti se s Kristom u svom vremenu i prostoru. I ako, kao Crkva i kršćani, ne vršimo svoje poslanje koje smo od Krista dobili baš u ovom vremenu između dva Kristova dolaska, a to naše poslanje je da omogućujemo i drugima da ga mogu susresti. I da mogu osjetiti da ispunjeni Duhom Svetim mi nastavljamo njegovo djelo, da mi jesmo njegovo djelo, sve dok on ponovo ne dođe u svojoj slavi. Bez toga će nas njegov konačni dolazak, a on sigurno dolazi, zateći nespremne.

Da se to ne bi dogodilo Isus nas poziva da bdijemo i budemo pripravni. Na taj se poziv nadovezuje i apostol Pavao koji nas u ulomku iz Poslanice Rimljanima poziva „da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo.“ On nam daje i konkretne upute kako biti budni i pripravni: „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.“ Važna je i jasna ovo poruka. Ispravno se pripravljamo na Kristov dolazak sutra, samo ako smo sada, danas, svojim pristojnim životom – a ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru – jedni drugima postali živa Kristova prisutnost. Tako danas jedni u drugima prepoznajemo Krista i jedni drugima Krista pokazujemo. I omogućujemo Kristu da on nas prepozna sutra, a on će nas moći prepoznati jer će tad u nama moći vidjeti i prepoznati sebe. I mi ćemo moći prepoznati njega jer on će biti mi. I tad nas njegov ponovni dolazak neće i ne može iznenaditi. I tad će nas njegov dolazak obradovati. A upravo to je bila i zauvijek ostaje Božja namjera s nama. Zato je došao prvi put. Zato na različite načine otajstveno dolazi danas. Zato će ponovo doći na kraju vremena. On ne želi da itko propadne. On je uvijek želio i želi da se svi spase, odnosno da svi „u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“