[ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (A), 2022.]

Isusovi zemaljski roditelji su imali sasvim određeni poziv koji im je uputio Bog i povjerio im ga da ga izvrše. Marijin poziv je bilo postati majkom Boga koji se u njoj utjelovio po „Duhu Svetomu“. Josipov je poziv bio biti muž Marijin i Isusov zemaljski otac, zaštitnik Svete Obitelji, onaj koji će Isusu, u skladu s drugim čitanjem, dati legitimitet Davidovog potomka. Oboje ih karakterizira pouzdanje u Boga i spremnost da, bez obzira na sve, vrše njegovu volju. Na tom pouzdanju i toj spremnosti temelji se njihov velikodušni „da“ Bogu i onom pozivu koji im je Bog povjerio.

Situacija u kojoj su se našli Josip i Marija i način na koji su tu situaciju riješili poticaj su nam da svoje životne situacije i okolnosti koje nama nisu uvijek razumljive, i mi prihvatimo i rješavamo u skladu s Božjom voljom. Bog je trebao njih kako bi se po njima utjelovio u našu povijest i učinio je poviješću spasenja. Bog i nas treba. Treba nas kako bi se po nama u toj istoj povijesti, koja ostaje povijest spasenja, na različite načine nastavio utjelovljivati. Za njihov ih je pothvat obdario dostatnom milošću. On je i nas svojom milošću obdario za onaj pothvat i onaj poziv koji je nama namijenio. Svatko od nas je zadužen sasvim konkretnim pozivom i obdaren svojim dijelom milosti, koji mu je potreban da bi ostvario onaj poziv koji Bog ima s njim.

Stavljajući nam i Mariju za primjer, papa Franjo u dva svoja dokumenta piše o pozivu koji je Bog nama uputio. U pobudnici Gaudete et exsultate (Radujte se i kličite) on piše o pozivu na svetost u suvremenom svijetu. Podsjeća nas da je onaj konačni poziv koji smo svi od Boga dobili poziv na svetost, biti sveti. To je poziv, dodaje u pobudnici Christus vivit (Krist živi), upućenoj mladima i o mladima, „da budemo dio povijesti ljubavi koja se isprepleće s našim osobnim povijestima“ (CV, 252). I jedno i drugo možemo prepoznati u Marijinom i Josipovom pozivu. Ipak, važno je danas naučiti da jedno i drugo trebamo prepoznati i u svom pozivu, bez obzira o kojem se konkretnom pozivu radi. Da bismo to mogli, trebamo poput Marije i Josipa imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga. I poput njih imati i istinsku ljubav prema Bogu i bližnjima. I imati poštovanja za dostojanstvo i poziv drugoga. Možda o ovom posljednjem ne vodimo dovoljno računa, zaboravljajući da Božji poziv nama nužno uključuje i poziv biti za druge i s drugima, odnosno da svojim pozivom „sudjelujemo u Božjem djelu stvaranja i dajemo vlastiti doprinos općem dobru služeći se darovima koje smo primili“ (CV, 253). U Marijinom slučaju je to bio poziv da bude cijela za Isusa. U tom se pozivu kasnije moglo otkriti puno drugih Marijinih poziva za druge, kao na primjer za Elizabetu, mladence na svadbi u Kani, ljubljenog učenika pod križem u kojemu se možemo i mi prepoznati, apostole i Crkvu u dvorani posljednje večere i Crkvu i kršćane svih vremena. Taj poziv je uz Isusa zacijelo i prije svih drugih uključivao i Josipa. I, dakako, to je bio Marijin poziv s Josipom. U Josipovom slučaju to je bio poziv da bude za Isusa i Mariju. I s Isusom i s Marijom. On je također u sebe uključio i puno drugih poziva, poput poziva da bude, na primjer, za očeve, za Crkvu, za našu hrvatsku domovinu… Osobno osjećam da je to bio poziv i za mene. I za papu Franju…

I mi imamo poziv za druge i s drugima, koji se nadovezuje na onaj poziv da budemo za Boga i s Bogom, njegovi prijatelji u ostvarenju njegovog plana stvaranja i spasenja. Zapravo je to jedan jedinstveni poziv na kojem počiva i u kojem se ostvaruje naš poziv da budemo sveti. Papa Franjo ovaj poziv „biti za druge“ naziva pozivom „na misijsko služenje drugima“ (CV, 253), podsjećajući nas da je to poziv koji je povezan sa služenjem. Nije riječ o „poslovima koje (moram) obaviti, iako su njegov izraz“ (CV, 255), nego je, kaže on, „riječ o tome da prepoznam zašto sam stvoren, zašto sam ovdje na zemlji i koji je Gospodinov plan za moj život“ (CV, 256). I da se onda tome stavim na raspolaganje, služeći drugima i s drugima, ali i dozvoljavajući drugima da služe meni. To je poziv koji, uz sve drugo što je jedinstveno za svakog od nas, u sebi uvijek uključuje i ono biti otvoreni prema svima potrebnima. Svatko od nas je pozvan biti ovozemaljski zaštitnik prava i slobode svakog čovjeka, bez obzira na njegovu nacionalnost, rasu, imovinsko stanje i pravni status… I u svakom se čovjeku, osobito u onom koji je najpotrebniji naše pomoći, nalazi se utjelovljeni Bog koji mu se prispodobio.

Da bismo postali znak povjerenja, recimo i mi s pouzdanjem i predanjem u Božju volju svoj „da“ Bogu, da bi se i po nama i u ovom našem vremenu, naravno na naš način, dogodilo njegovo utjelovljenje, novi početak za nas, a po nama i za ovaj naš svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Ovo uključuje i još nešto osim onoga služiti potrebnima, a to je i poniziti se i prepoznati se i sam potrebnim i Boga i bližnjih. To je znak onog temeljnog povjerenja bez kojega nije moguće ići naprijed, otkriti i ostvariti svoj poziv i u konačnici postati svet. Kralj Ahaz, o kojemu smo čitali u prvom čitanju, nije imao ovo temeljno povjerenje u Boga. I zato nije želio Božji znak. I nije bio znak. No Bog mu je svejedno obećao znak. I radi njega, ali i radi nas. To je znak u kojemu prepoznajemo Isusovo rođenje od Djevice Marije u kojemu se Bog učinio ovisnim o nama. Taj znak obvezuje sve koji ga s vjerom prihvate da postanu znak povjerenja u Boga i bližnje. I, dakako, da postanu znak bližnjima. Da bi se to i dogodilo, da bismo postali znak povjerenja, recimo i mi s pouzdanjem i predanjem u Božju volju svoj „da“ Bogu, da bi se i po nama i u ovom našem vremenu, naravno na naš način, dogodilo njegovo utjelovljenje, novi početak za nas, a po nama i za ovaj naš svijet i vrijeme u kojemu živimo.