[OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Živimo u potrošačkom društvu. Opasnost takvog društva je to što u njemu stvari sve manje služe čovjeku, a čovjek sve više služi stvarima. U potrošačkom društvu stvari tako lako postanu važnije od ljudi. I onda neprestano težimo za onim imati sve više stvari. I s tim imati sve više postajemo sve manje ljudi. Međusobno se svađamo i ratujemo. Zar i ovaj rat koji se danas vodi, a kojemu se nažalost ne nazire kraj, a moguće je i širenje, nije zbog stvari, odnosno nekog od oblika materijalnih interesa onih kojima zapravo ništa ne znače ljudi koji ginu svakodnevno, od male djece, preko cvijeta mladosti, do bespomoćnih i bolesnih staraca? U takvom svijetu, a lako nam se dogodi da i sami postanemo dio takvog svijeta i njegovog razmišljanja što svjedoči i zauzimanje suprotstavljenih strana u raspravama u ovim pitanjima, a bez zauzimanja za mir, u drugome ne uspijevamo prepoznati brata i sestru, nego vidimo konkurenciju i neprijatelja. Ovo je na svoj način pogreška koju je učinio i bogataš iz Isusove parabole. Stvari su mu bile važne, a ne ljudi. I zato je nazvan bezumnikom. I nad nama i našim društvom bi se moglo s pravom ponoviti ista poruka. Želimo li to promijeniti trebamo se oduprijeti duhu pohlepe. I nasljedovati Krista i njegovo siromaštvo, ono duhom koje znači ovu nenavezanost na stvari da bismo mogli biti ljudi i jedni drugima braća i sestre.

Željeli mi to ili ne, mislili na to ili ne mislili, jednog dana ćemo sve materijalno morati ostaviti. I Bog će jednog dana od nas zatražiti „račun“ o stečenim vrijednostima na nebu, onim vrijednostima koje nije moguće ukrasti, koje crvi ne rastaču. To što traje nije, međutim, ono što se zgrće i čuva. To je samo ono što se daruje. Ili barem ljubomorno ne čuva, razbacujući se u obilju, dok drugi oskudijevaju i u onom najnužnijem. Zato budni budimo, odnosno u svakom trenutku budimo spremni za kraj vremena i početak vječnosti jer to je onaj trenutak koji će sasvim promijeniti perspektivu stvarnosti. I ono što se mnogima, kao bezumnom bogatašu, činilo bitnim postat će nebitno. I ono što se mnogima činilo nebitnim otkriti će kao bitno.

Lako se dogodi – osobito ako smo tjeskobno zauzeti oko onoga bitnog na zemlji, a u vječnosti nebitnog, poput novaca, moći, slave i sl. – da pomislimo da imamo još vremena i da ćemo se danas zabavljati, a sutra misliti na vječnost. Ništa što je doista vrijedno i u vječnosti, ne smijemo ostavljati za sutra. Ono dobro koje možemo učiniti, moramo i možemo učiniti samo danas. Dobro se ne ostavlja za sutra. Sutra na zemlji, zapravo, ne postoji. Zato je za činiti dobro sutra uvijek kasno. Jednom, možda već danas, na zemlji za nas neće više biti sutra za ovozemaljsko bogatstvo, ali hoće za ono vječno. To vječno bogatstvo nisu pune žitnice i novac na bankovnom računu kako bismo mi mogli uživati u životu, nego je naša dobrota. Ona neće i ne može propasti. I naša ljubav. Ona se neće i ne može ugasiti. I sve ono što nismo zadržali za sebe nego smo nesebično darovali i podijelili s drugima uključujući, zapravo i sam život. Jer, kako kaže Isus na jednom drugom mjestu, ali i pokazuje vlastitim primjerom smrti na križu iz ljubavi prema braći i sestrama: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv, 12, 24).