[ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (A) – SVJETSKI DAN BRAKA 2023.]

Nastavljajući svoju propovijed na gori Isus kaže da nije došao dokinuti starozavjetni Zakon i Proroke nego da ih je došao ispuniti. I onda kroz šest primjera pokazuje u čemu je novost evanđeoskog Zakona koji on propovijeda u odnosu na starozavjetni Zakon koji samo tako može biti ispunjen. U današnjem su nam evanđelju ponuđena četiri takva primjera. Sva četiri se odnose važne teme koje je obrađivao starozavjetni Zakon. Izabrane su, kao i one preostale dvije o kojima ćemo slušati sljedeće nedjelje, jer su ih Isusovi suvremenici iskrivili u značenju i suzili u širini primjene.

Na prvom je mjestu ubojstvo. Isus ne dozvoljava nikakvu iznimku. Nema naših i vaših. Nema pravih i krivih. Isus se protivi bilo kakvom obliku ubojstva. Čovjek nije gospodar ljudskog života. Ovo je bilo jasno već starozavjetnom čovjeku, ali on je svejedno dozvoljavao iznimke od pravila. S tim su, nažalost, nastavili i kršćani. Uostalom, tek je nedavno promijenjen Katekizam Katoličke Crkve kad je riječ o smrtnoj kazni. Ovo nije jedini problem našeg odnosa prema životu. Naše vrijeme nosi sjećanje na najkrvavije ratove i najstrašnije zločine koje su ljudi počinili jedni prema drugima i stvara nove žrtve novim ratovima, ali i novim „racionalizacijama“ koje kao posljedicu imaju milijune ljudi čiji život nema nikakve vrijednosti. Kolika je, na primjer, bila cijena desetaka tisuća ljudskih života koji u Turskoj i Siriji nisu izgubljeni zbog potresa, oni se događaju i događat će se, nego zbog loše gradnje i korupcije koja je to omogućila? To što se dogodilo je ubojstvo, jednako onom koje se događa u Ukrajini i drugdje diljem svijeta gdje se ljudski životi gube u ratnim sukobima. Ali nije fizičko ubojstvo jedini način na koji mi ljudi ubijamo jedni druge. Ubijamo se međusobno i riječima, i neopraštanjem, klevetanjem i ogovaranjem, sebičnim ekonomskim politikama, iskorištavanjem zemljinih resursa i ekološkim zagađenjem, nečinjenjem i propustima…

Na drugom je mjestu preljub. Isus preljub s tjelesnog područja proširuje na područje srca. I upravo tu, u ljudskom srcu, pronalazi pravo značenje zapovijedi da se ne čini preljub. On nudi i rješenje. Rješenje nije u čuvanju od završnog čina preljuba, u čemu se teško može uspjeti, nego u odlučnom odricanju od svega onog što mu prethodi, a što počinje u našem srcu. Kad nam Isus kaže da iskopamo oko i odsiječemo ruku, on to od nas ne traži doslovno. Ali traži da ne kalkuliramo misleći da smo sposobni stvar kontrolirati. Nažalost nismo. To potvrđuje iskustvo mnogih. I žalosne posljedice razrušenih brakova i obitelji i propalih zvanja.

Treći primjer je rastava ženidbe ili braka. U drugoj nedjelji veljače obilježavamo Svjetski dan braka. Ovaj se dan, kao i drugi dani kojima nešto obilježavamo, obilježava zato što je ustanova braka u krizi. Trend je da se danas sve manje brakova sklapa i sve više rastavlja. Čuo sam da je kod nas u Hrvatskoj prošle godine bio u padu broj rastava. Pitanje je što je tome razlog. Možda je to zato što nas ima sve manje. Ili što nas sve manje sklapa brak. Nisam siguran da je to zato što su nam brakovi sve stabilniji. Dapače. Dojam je da situacija na tom planu nije dobra. Bog to ne želi. On želi stabilne brakove jer na stabilnim brakovima počiva stabilna obitelj, a na stabilnoj obitelji stabilno društvo i stabilna Crkva. Bog je zato od početka želio brak kao neraskidiv savez ravnopravnih, muškarca i žene ili žene i muškaraca, svejedno. I to tako i ostaje. Isus je ukinuo bilo kakvu iznimku koja bi dozvolila rastavu braka. To ne znači da smijemo osuditi i odbaciti one koji to nisu uspjeli do kraja ostvariti. Rastava je stvarnost s kojom svejedno moramo računati. Ponekad je ona, nažalost, jedino rješenje. I uvijek je za sve dionike tog procesa sama po sebi bolno iskustvo. Nije im stoga potrebna još i naša osuda i odbacivanje. To je bitna novost koju nam po tom pitanju donosi pobudnica „Amoris laetitia“, a na što nas je podsjetio i dokument Vijeća HBK za život i obitelj pod naslovom „Ususret svima bez iznimke (AL 309)“. Ne trebamo promijeniti svoje naučavanje o nerazrješivosti braka nego primijeniti postupnost u pastoralu rastavljenih, vodeći se logikom pastoralnog milosrđa.

I, konačno, četvrti primjer se odnosi na prisegu. Osim uzaludnog spominjanja Božjeg imena, prisega u sebi sadrži i sliku Boga kao osvetnika koja je suprotna Bogu kojega nam je navijestio i svojim primjerom pokazao Isus Krist. Prisega je i znak nepovjerenja jednih prema drugima unutar kršćanske zajednice. Istina kao sklad između onoga što se govori i misli, ali i živi, nikad ne bi trebala biti dovedena u pitanje za kršćansku zajednicu i njezine članove. Potreba zaklinjanja, koja u sebi uključuje Boga kao svjedoka, a zapravo strah od njegove kazne, znak je da se to i među nama kršćanima dovodi u pitanje. Nažalost, još uvijek se toga nismo oslobodili. Još se uvijek i u Crkvi i to službeno traži prisega. I, očito, se istovremeno i krši. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Sanjam dan kad to više neće biti tako. I kad će doista biti ono što Isus želi za svoju zajednicu. A on želi da naša riječ bude: „’Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.“