Pisano djelo sv. Katarine Sijenske sadrži, osim Dijaloga (Dialogo) i zbirke od 381 pisma, također Molitve (Orazioni), kojih je 26. To je samo mali dio “molitava” što ih je sv. Katarina izrekla u brojnim ekstazama. Sačuvane “Molitve” potječu iz posljednjih godina njezina života. One su nabijene teološkom naukom, a istovremeno prožete dubokim mističkim doživljajem. Ovdje je prevedena jedna od tih molitava, piše portal Samostan i župa bl. Augustina Kažotića.

Molitva

Uzvišeno i vječno Trojstvo! O Trojstvo, vječno Božanstvo, ljubavi! Mi smo stabla smrti, a ti si stablo života. O vječno Božanstvo, kako se u tvom svjetlu vidi čisto stablo tvoga stvora što si ga proizveo sasvim čista, ti, koji si sama čistoća! Tu dušu si sjedinio s ljudskim tijelom, usadio je u ljudsko biće, koje si stvorio iz praha zemaljskoga. To stablo si učinio slobodnim i obdario ga trima granama, a to su duševne sposobnosti: pamćenje, um i volja. Koji si plod položio u pamćenje? Sjećanje. U razum? Spoznaju. U volju? Ljubav. Divnog li stabla što je u takvoj čistoći stvoreno od svoga Stvoritelja! Ali, budući da se to stablo odijelilo od Boga, koji je sama svetost, srušilo se zbog neposlušnosti te od stabla života postade stablo smrti; stoga nije više rodilo plodovima života, nego smrti.

Zato ti, uzvišeno i vječno Trojstvo, kao opijeno ljubavlju i ‘ludo’ za svojim stvorom, videći da to stablo nije moglo donositi drugi plod nego smrt – zato što se odijelilo od tebe, Života -, dalo si mu i lijek iz one iste ljubavi kojom si ga stvorilo, nakalemljujući svoje božanstvo na mrtvo stablo naše ljudske naravi. Slatkog li i milog kalemljenja! Ti, najveća Slatkoća, udostojao si se združiti s našom gorčinom; ti, Sjaj, s tamom; ti, Mudrost,s ludošću; ti Život, sa smrću; ti, Beskonačni, s nama ograničenima. Tko te prisili na to da dadneš život stvoru koji ti je nanio takvu uvredu? Samo ljubav, kako rekoh. Tim kalemljenjem smrt je uništena! Je li bilo dovoljno tvojoj ljubavi da se sjedini s ljudskom naravi? Ne!

Zato si ti, vječna Riječi, to stablo zalila svojom krvi. Ta krv svojom toplinom čini da ono tjera klice ako se čovjek slobodnom voljom nakalemljuje na tebe, s tobom združuje i uz tebe priveže svoje srce i osjećaj omotavajući kalem povezom ljubavi, a to je ljubav. Tako životna snaga Kristova može slobodno strujati našim bićem i slijedeći tvoju nauku; Oca, naime, ne možemo niti ne moramo slijediti jer se na njega nije oborila kazna. Mi se moramo suobličiti Tebi i nakalemiti se na Tebe trpljenjem i bolnim željama. Da, tako ćemo po Tebi donositi plod života ako se budemo htjeli ucijepiti u tebe. Na taj se način vidi da si nas stvorio bez nas, ali nas nećeš spasiti bez nas. Kad smo ucijepljeni u tebe, tad će i grane što si nam ih dao donositi plodove: pamćenje se ispunja stalnim sjećanjem na Tvoja dobročinstva, um istražuje Tebe da savršeno spozna Tvoju istinu i volju, a volja želi ljubiti i ići za onim što je um spoznao.

Tako jedna grana pruža svoje plodove drugoj grani; a po spoznaji što je čovjek ima o Tebi bolje spoznaje sama sebe te mrzi sebe, tj. svoju sjetilnost. „Tko mrzi život svoj na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Sjetilnost privlačivošću svoga predmeta potamnjuje sud razuma te ga on predlaže volji kao istinsko dobro, što u stvari nije. O ljubavi, neprocjenjiva Ljubavi, divna su tvoja djela što si ih učinio u korist razumnih stvorova. Ako si ti, o vječni Bože, učinio čovjeka stablom života dok je on bio stablom smrti ucijepivši sebe, Život, u njega, možeš se i sada pobrinuti za spasenje svega svijeta, koji se danas – kako vidim – ne ucjepljuje u Tebe: mnogo ih je koji zbog svojih grijeha ne proizvode drugo doli plodove smrti jer se ne ucjepljuju u Tebe, koji si vječni život. Čak svatko ustraje u smrti svoje sjetilnosti te nitko ne želi doći na izvor kako bi crpao iz krvi i zalio svoje stablo. Oh, medu nama je vječni život, a mi ga, neznalice, ne poznajemo.

Jadna i slijepa dušo moja, gdje ti je vapaj? gdje li suze što bi ih morala prolijevati pred Bogom koji Te neprestance pozivlje? gdje li žaljenje zbog stabala koja su u smrti? gdje li tjeskobne želje za božanskim milosrđem? Nema ih ni u meni jer još nisam izgubila samu sebe; kad bih izgubila samu sebe i tražila jedino Boga i slavu i hvalu Njegova imena, srce bi mi izbilo kroz usta i kosti kapale moždinom! Ali ja nisam nikada proizvela drugo doli plod smrti jer se nisam ucijepila u tebe. Kako je veliko svjetlo, kakvo li dostojanstvo što ga prima duša koja je doista u Te ucijepljena! Neizmjerne li širine! Pamćenje nas podsjeća da smo dužni i obvezani ljubiti tebe i slijediti učenje i primjere Riječi, Tvoga jedinorođenog Sina, ali bez svjetla vjere ne možemo ih slijediti. A u tom svjetlu um upire pogled te ga istražuje i spoznaje a volja se odmah zaljubi u ono što um vidi i spoznaje. Tako jedna grana pruža svoj plod života drugoj grani. A odakle proizvodiš, o stablo, ove plodove života kad si po sebi besplodno i mrtvo? Iz stabla života: da se nisi ucijepilo u nj, ne bi moglo proizvesti nikakav plod jer si samo po sebi ništa.

O vječna Istino, o neprocjenjiva Ljubavi! Ti si kao zaljubljenik iz posluha prihvatio sramotnu smrt na križu, i dao si nam plodove života time što si nakalemio svoje božanstvo na naše čovještvo a svoje tijelo na drvo križa. Kao što si, dakle, u našu korist proizveo plodove žarke ljubavi, svjetla i spremnog posluha, tako duša doista u Tebe ucijepljena ne gleda na ništa drugo doli na tvoju čast i spasenje duša. Ona postaje vjerna, razumna i strpljiva. Stidi se, čovječe, stidi se što se zbog svojih grijeha lišavaš takvog dobra i zaslužuješ toliko zlo! Tvoje dobro nije na korist Bogu, a tvoje zlo mu ne škodi, mada se on raduje kad njegovo stvorenje proizvodi plodove života, da na taj način primi neizmjerni plod i dospije k cilju za koji nas je sve stvorio.

Zgriješih, Gospodine,” smiluj mi se. Vječna Istino, sjedini se sobom i nakalemi na se sve one koje si mi dao i koje volim posebnom ljubavlju, kako bi proizveli plodove života. Neizmjerna Dobroto, vidim da, kao što na dušu koja je s tobom sjedinjena šalješ rosu nadnaravnog svjetla, dajući joj mir i smirenost savjesti, tako ćeš tom rosom svojih slugu odstraniti ratove i tmine te ćeš vratiti mir i svjetlo svojoj zaručnici. To te molim, milosrdni, dobrostivi i slatki Bože. “Zgriješih, Gospodine, smiluj mi se. Amen.”