Prenosimo objavu s Facebook stranice Pitaj svećenika – askfrapriest.

“U predvečerje svojega života bit ćeš pitan o ljubavi.” – rekao je sv. Ivan od Križa. I to je vjerojatno nešto najpametnije što je jedan svetac rekao. A možda i najvažnije. Mi gradimo, sadimo, tvrdimo, govorimo, dokazujemo (se), pokazujemo, prikazujemo, a riskiramo da je sve to – uzalud.

Komu? Čemu? Zašto?

O kratkoći ljudskoga života sam već mnogo puta pisao jer smatram da toga nismo dovoljno svjesni.

Jasno je da ne možemo živjeti život, a stalno razmišljati o smrti. Ili, bolje rečeno, to malo tko može, a da ostane stabilan.

Što možemo?

Možemo odvagnuti: što mi je činiti danas?

Što je vrijedno moga vremena?

Komu se danas trebam posvetiti?

Koga mi Gospodin u ovaj dan stavlja na životni put?

Za koga ili što trčiš, skakućeš, juriš, brzaš?

Sve će to jednom nestati, ali ljudi – ljudska duša – to je besmrtno, trajno i vječno.

Za to se isplati boriti, za to se isplati polomiti, na nju se isplati uložiti sve!

To ne znači biti neradnikom, biti letargičnim; prepustiti sve nizvodnoj struji, pa kako bude!

Nipošto.

Isus nas opominje i uči: “Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.” (Lk 11,42)

Molimo Duha Svetoga za mudrost u razlikovanju bitnoga sada, od bitnoga sutra.

Radimo, stvarajmo, gradimo i sadimo! Govorimo, propovijedajmo, služimo, pjevajmo, svirajmo, slavimo!

Ali, ne zaboravimo: najvažnije je razumjeti da jesam ljubljen i da jesam pozvan ljubiti.

Ili što bi jedna naša lijepa pjesma rekla: volim i postojim!