[DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU, 2022.]

U Ivanovom evanđelju Isusovu majku Mariju susrećemo na dva mjesta, u Kani Galilejskoj i na Kalvariji, pod križem. Ta dva mjesta su simbolički povezana, a u toj povezanosti je moguće pronaći više značenja Isusove majke Marije za evanđelista Ivana. Pokušat ću, na temelju nekih tekstova o ovom evanđelju, ali i osobnog nadahnuća, izdvojiti tri.

I sve nas, Isusove učenike, osobito nas koji smo se služenjem uključili u Crkvu i u njoj dobili posebno poslanje služenja, poziva na poslušnost onome što Isus kaže.

Isusova majka Marija prisutna je u Kani Galilejskoj kao predstavnik Starog zavjeta. Stari zavjet je ostao bez vina i on potiče Isusa na djelovanje, ali i sve nas koji smo se s Isusom našli na svadbi na kojoj su Isus i njegova majka. Tu svadbu na kojoj smo mi, možda možemo razumjeti i kao misna slavlja koje simbolizira vino iz Kane Galilejske, a na kojima se iz nedjelje u nedjelju čitaju dva teksta iz Starog zavjeta – prvo čitanje i psalam – koja upućuju na Isusa i evanđelje koje nam se te nedjelje navješćuje. Stari zavjet upućuje na Isusa. I sve nas, Isusove učenike, osobito nas koji smo se služenjem uključili u Crkvu i u njoj dobili posebno poslanje služenja, poziva na poslušnost onome što Isus kaže, kako bi ispražnjene posude, koje su također simbolične, mogle biti ispunjene, a zatim pretvorene u vino, ono što Bog daje, i svojim sadržajem u sve sudionike svadbe, ali i sav svijet kojemu smo poslani, ulijevati istinsku radost. Ova simbolika je prisutna i na Kalvariji gdje će Stari zavjet biti pozvan prihvatiti Novi zavjet, ali i Novi zavjet prihvatiti Stari.

Marija je prisutna u Kani Galilejskoj i kao Isusova, ali i naša majka i zagovornica. Marija u ovom evanđeoskom ulomku, ali i kroz cijelu kršćansku povijest, majčinski primjećuje našu potrebu, ono naše „vina nemaju“ i svojim zagovorom moli svoga Sina i našega Gospodina za nas. I istovremeno i nas, kao naša majka, poučava i potiče da se otvorimo njezinom Sinu i našem Gospodinu Isusu, da ga slušamo i činimo sve ono što on kaže kako bi svaka naša ljudska situacija mogla biti promijenjena i za nas postati izvor radosti i spasenja. I ova Marijina uloga naše majke i zagovornice dobit će na snazi osobito pod križem na Kalvariji kad ćemo joj u ljubljenom učeniku biti povjereni kao njezini sinovi i kćeri, ali i kad će nam ona nama, kao Isusovoj ljubljenoj braći i sestrama, biti darovana i povjerena kao majka.

I mi bismo, mi kršćani, mi Crkva, kao i Marija trebali primjećivati potrebe naše braće i sestara, ono njihovo „vina nemaju“, a toliko je takvih situacija oko nas, ljudi koji su u različitim potrebama, tjelesnim, ali i, što je osobito naše poslanje, onim duhovnim.

Marija je u Kani Galilejskoj, na kraju, i kao jedna od nas, kao član Crkve, a tim i uzor vjernika svih vremena, naš uzor, ali i uzor Crkvi. Iz ovog evanđeoskog ulomka i iz njezine prisutnosti pod križem učimo se kakvi bismo trebali biti mi kršćani prema drugima, svojoj braći i sestrama, ali i prema Isusu. I kakva treba biti Crkva koja je poslana u svijet, ali ne da postane od svijeta. I mi bismo, mi kršćani, mi Crkva, kao i Marija trebali primjećivati potrebe naše braće i sestara, ono njihovo „vina nemaju“, a toliko je takvih situacija oko nas, ljudi koji su u različitim potrebama, tjelesnim, ali i, što je osobito naše poslanje, onim duhovnim. Trebali bismo i mi njih i njihovu potrebu u molitvi s vjerom i povjerenjem u Boga koji nas se u Isusu obavio kao sućutni Bog, iznositi pred Isusa, ali i biti uz njih kao oni koji ih savjetuju i potiču, koji im svojom blizinom objavljuju Božju blizinu, koji im sa svojim pouzdanjem u Isusa pomažu da i oni povrate pouzdanje u Isusa i učine ono što mogu, da ga slušaju i čine sve ono što im on kaže, kako bi se i njima moglo dogoditi novo vino, bolje nego ono koje su pili do sada.

I mi bismo, kad je riječ o Kalvariji na kojoj je Marija također prisutna, trebali biti ustrajni do kraja, do križa, kako bismo s križa čuli svoje poslanje, a ono je da prihvatimo i zagrlimo svoju braću i sestre i da im, kao i Marija, budemo majka, oni koji se za njih brinu i koji im služe, ali i oni koji također dozvoljavaju da i sami budu posluženi. Kršćanski život nije samo davanje, niti je samo primanje, nego je i davanje i primanje. I u njemu uvijek treba biti onog našeg, vode, kako bi se moglo dogoditi i ono božansko, ono što će to naše, vodu, pretvoriti u vino spasenja.