Nemojmo gledati na našu krhkost kao na neprijateljicu, već kao na saveznicu naše svetosti, dopuštajući Bogu da njegova svemoć čudesno iskoristi naše slabosti za Njegovu veću slavu.

Slabost prihvaćena s poniznošću i povjerenjem otvara prostore za još snažnije i slobodnije Božje djelovanje. Sv. Mala Terezija svoje povjerenje temelji na činjenici da Bog u svojoj pravednosti uzima u obzir naše krhkosti.

Stoga sestro, brate, osjećaš li se slabim i krhkim u trenutku dok čitaš ove retke – ne boj se, jer Božja te milost neće iznevjeriti i upravo ti je ta milost dostatna jer kad smo mi najslabiji, Božja moć i Njegova snaga najviše se očituje.

„Druga je zapovijed jednaka prvoj: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga i ljubeći Njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima, jer „neće oni koji govore ‚Gospodine, Gospodine!‘ ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Božju“, zapisala je sv. Mala Terezija.

Svrha molitve i svakog povlačenja u samoću uvijek su „djela, djela!“, kako to uči sv. Terezija Avilska. Dakako, ne smijemo bježati od molitve i povučenosti čim nas zahvati kakva suhoća, ali dobro je ponizno osluhnuti ne daje li nam time Bog znak da želi da se naša molitva pretoči u konkretna djela ljubavi prema bližnjemu.

Sv. Mala Terezija imala je „opasne“ pokore – trudila se biti pozorna na svaku priliku da učini kome kakvu malu uslugu, da šutke uredi što bi našla neuredno, da se usteže od prigovaranja, da sa smiješkom susreće i one sestre koje su joj svojim ponašanjem zadavale nevolje, da se spremno ponudi i za one poslove koji su joj bili naporni ili dosadni...

Sv. Mala Terezija rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Azelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Azelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili.

Sveti supružnici Ljudevit i Azelija Martin svjedoče da ljubav prema Bogu ne umanjuje bračnu i roditeljsku ljubav, nego je pročišćuje, učvršćuje i daje joj vječnost. U njihovu zajedničkom životu jasno se vidi da prava privrženost Bogu čovjeka ne udaljava od obitelji, nego ju čini mjestom rasta u svetosti.

Pisao sam o molitvenom životu obitelji Martin, zavideći im na miru koji su imali bez televizije i interneta, bez videoigara rabijatna sadržaja i kako se, poput njih, trudimo u našoj obitelji imati vrijeme igre s djecom, druženja s drugom djecom, kao i mali zajednički molitveni trenutak.

Brinuti o dušama djece sveta je dužnost obaju roditelja, majke napose. Čuvati ljepotu i čistoću dječjeg srca te usaditi duhovnost kao sastavni i najvažniji dio života zadaća je koja traži i rast samih roditelja u duhovnosti.