Više od dva desetljeća zajednica Injigo organizira duhovne vježbe kroz koje je već prošlo 14 tisuća osoba, a pratitelji su im darovali preko milijun sati razgovora o molitvenom iskustvu.

O tome je za HKR govorila dr. Marica Čunčić, a neka od pitanja koja smo joj također postavili bili su: Kako doći do obraćenja, oslobođenja od navezanosti, duševnog i fizičkog ozdravljenja?

U nastavku pročitajte čitav razgovor:

Što se postiže ulaskom u duhovne vježbe sv. Igancija?

Plodovi duhovnih vježbi u Programu Injigo vidljivi su na razini obraćenja, buđenja vjere, ljubavi i ufanja, posvete Bogu, crkvenog, društvenog i intelektualnog obraćenja, radne etike, ljudske ljubavi, duhovnih zvanja, oslobođenja od navezanosti i ovisnosti te na razini duhovnog, duševnog i fizičkog ozdravljenja.

Volim ovako reći: mnogi koji su imali problema i druge molili za pomoć, kroz duhovne vježbe postali su jaki tako da sada oni pomažu drugima. Npr. jedan beskućnik u kolicima stigao je u udomiteljstvo čija domaćica je bila u duhovnim vježbama, i on je ušao u duhovne vježbe, i za vrijeme svojih vježbi u Programu Injigo ustao je iz kolica, sada ima svoju kuću i služi drugima.

Najvažniji elementi za odnos s Gospodinom koje vježbatelji usvajaju u duhovnim vježbama su kontemplacija, kolokvij i razlučivanje duhova. Možete li nam pojasniti sto je kontemplacija?

U duhovnim vježbama prolazimo povijest spasenja na specifičan način. Uživljavamo se u Kristov život od začeća do uzašašća. U 30 tjedana pratimo liturgijsku godinu tako da u došašću razmatramo utjelovljenje, na Božić rođenje, u Korizmi muku i na Uskrs uskrsnuće. Između su mnoge epizode iz Isusova života iz Svetog pisma jer u 30 tjedana imamo 180 razmatranja, po 6 u tjednu.

Vježbatelj je prisutan u svim tim prizorima i to je kontemplacija evanđelja: biti tamo. Družiti se s Isusom, s Majkom Marijom, sa sv. Josipom, starcem Šimunom, Zaharijom, Elizabetom, sv. Ivanom Krstiteljem, i drugim osobama iz Svetog Pisma. Upijati njihovu svetost, hrabrost, blagost, poštenje, jakost, strpljivost, gledati kako se ljube, kako se žrtvuju, kako su hrabri i postojani, brižni, ili kako su slabi i kako se kaju, kako se spašavaju ili kako propadaju. Prisutnost u prizorima znači više od bilo kakvog nagovora ili ljudskog opisa.

Jedna je vježbateljica u nazaretskoj kući vidjela ljubav Josipa i Marije i jedva čekala da i ona ljubi svoga supruga nježno i odano kao Marija Josipa.

Kolokvij je razgovor s osobama s kojima se družimo u prizorima?

Sv. Ignacije smatra kolokvij neophodnim i prirodnim jer kad smo u prizoru, nešto govorimo osobama i oni govore nama. Molitva je po definiciji razgovor s Bogom.

Nije problem da mi govorimo, teže je čuti što nama Bog govori. Vježbateljica je u prizoru navještenja bila oslobođena ovisnosti o pušenju jer je čula kako anđeo pozdravlja Mariju sa Zdravo milosti puna, a nju sa „Zdravo, dima puna“, i prestala je pušiti.

Kako znamo da je kolokvij autentičan, da ne izmišljamo ili maštamo?

Razlučivanje duhova se odnosi na provjeru autentičnosti. Kako npr. znamo da je vježbateljica u razmatranju čula anđelov pozdrav „Zdravo dima puna“? Po plodovima. Imala je snage prestati pušiti za razliku od prijašnjih pokušaja. Mi sebi ne možemo dati utjehu niti izliječiti rane djetinjstva. Sjećam se kad mi je Isus rekao pred dvadesetak godina:

Kad si bila mala, uvijek si plakala i tada si me zavela. Ta rečenica je izliječila velik dio moga djetinjstva. Radost zbog Isusove ljubavi držala me dugo poslije toga. Ja sama sebi nikad ne bih mogla to reći, mene je to iznenadilo, prema tome te riječi nisu od mene. Prema plodu zaključujem da su od Boga, a ne od neprijatelja. To su ta tri izvora: Bog, neprijatelj i ja. Između njih treba razlučiti.

Isus je djevojci u razmatranju rekao da prva izrazi svoje osjećaje mladiću, i to je učinila. Danas u braku imaju petero djece. On nije vjerovao da Bog govori, ali se tada uvjerio. I on je obavio duhovne vježbe.

Obična mašta ne bi urodila prestankom pušenja, dobrim brakom, utjehom. Kontemplacija je molitva pomoću mašte u kojoj vrijeme kolabira i mi ulazimo u Božju bezvremenost tako da npr. možemo tješiti Isusa na križu iako se to zbilo pred više od 2000 godina.

I obrnuto, Isus može biti prisutan u prizorima iz našega života koje mu donosimo i predajemo da ih očisti, blagoslovi, posveti, da ozdravimo od gorčina, zlostavljanja, neopraštanja, pa se događaju pomirenja među ljudima, iscjeljenja duše i srca. Isus našu grešnu prošlost praštanjem u sakramentu pomirenja pretvara u motiv koji nas pokreće da budemo bolji.

Ne bih preporučila ulaženje u kontemplaciju evanđelja ako nemate pratitelja. Kad ulazimo u kontemplaciju evanđelja, bilo bi poželjno da imamo nekoga tko nam može pomoći u razlučivanju molitvenog iskustva da ne zalutamo. U duhovnim vježbama to su pratitelji.

Možemo slobodno reći da smo u vremenu konfuzije. Potreban nam je, možda vise nego ikad, dar razlučivanja duhova.  Što je to razlučivanje duhova i koji to duhovi postoje da bih ih mi morali znati razlučiti? 

Razlučivanje je neophodno za život kršćanina koji se krštenjem odrekao sotone i prihvatio Isusa Krista i trajno ih dnevno treba razlikovati. Darom razlučivanja prepoznajemo gdje je Krist, a gdje neprijatelj. Taj se dar, kao i svaki drugi, razvija uporabom. Bez toga dara brzo zalutamo.

Osim od utjecaja Boga i đavla pokreti duše mogu dolaziti i od nas samih: „što se babi htilo, to se babi snilo“, pokreti u nama dolaze od rana iz prošlosti, naših predrasuda, dobrih ili loših navika, odgoja u kulturi iz koje dolazimo.

Nije dovoljno razlučiti, treba prihvatiti rezultat razlučivanja, tj. ako utvrdimo da nam to Bog govori, krenuti u izvršavanje, a ako ustanovimo da nije od Boga, nego od mene ili od neprijatelja, odbaciti to bez obzira kako nam se činilo privlačno.

To je zapravo razlučivanje volje Božje za nas?

Neki kažu da ne znaju volju Božju, a kad je saznaju, neće je izvršiti, a Bog želi da se u slobodi opredijelimo za njega. U duhovnim vježbama vježbatelji čuju poziv za svećeništvo, pa su se mnogi odazvali i pridružili franjevcima, pavlinima, franjevkama, isusovcima, redu majke Terezije, strogom karmelu u Španjolskoj i Hrvatskoj, družbi sestara iz Francuske u Lasinju, klanjateljicama i misionarima Krvi Kristove itd.

Ali smo nažalost imali jedan primjer jasnog duhovnog poziva u svećeništvo koji je vježbatelj ignorirao i krenuo drugim putem. Sjećam se razgovora s jednom vježbateljicom koja se nije htjela odreći suradnje s neprijateljem koju smo jasno vidjele kroz njezinih 30 osvrta na 30 tjedana molitvenog iskustva. Volja igra presudnu ulogu. Ona je znak naše slobode ili neslobode.

Kako razlučiti duhove, odnosno kako znamo je li nešto od nas, od Boga ili od Zloga?

Prema smjeru u kojem se kreće može se zaključiti odakle poticaj dolazi. Ako čovjek ide u smjeru skrivanja, zatvorenosti, sebičnosti, u grijeh, ako nema kajanja ni praštanja, jasno je da taj pokret ne dolazi od Boga, nego ili od samog čovjeka ili dušu pokreće neprijatelj. Primjera ima bezbroj, nažalost. Kad dušu pokreće Bog, tada je obrnuto. To vježbatelji brzo shvate. Kad se kaju, praštaju, to dolazi od Boga. Bog ih prihvaća, tješi, ohrabruje, potiče na dobro, uči, popravlja za njima, oprašta im, i oni postaju bolji ljudi.

Razlučivanje je ključno i za svećenike, redovnice i redovnike?

Razlika između djelovanja Božjeg i našeg vidi se u apostolatu. Cilj apostolata je donijeti Isusa drugima. Naš apostolat cvate kad imamo Isusa u duši. Onaj tko živi s Isusom, tko živi nutarnjim životom, taj ne mora mnogo govoriti niti se mnogo mučiti. Isus iz njega govori, ne može ga sakriti. Nutarnji život je život Isusa u nama. Nutarnji se život prenosi nutarnjim životom. Nikako drugačije makar ne znam kako pokušavali, ne ide. Čovjek može dati samo ono što ima.

Kad idemo na ljudski tj. vlastiti pogon, sami slijedimo svoje ideje, pod utjecajem smo vlastitih sklonosti, predrasuda, nema apostolskog uspjeha, brzo se umorimo jer nam Bog ne pomaže. I ja sam radila u apostolatu na svoj pogon i čudila se zašto je došlo samo dvoje ljudi na susret koji sam organizirala. Tek kad sam pustila Gospodina da me pretekne i vozi ispred mene, sve se promijenilo. Kad Duh Sveti puni jedra, brod lijepo plovi prema dobrome cilju.

Što svećenici i redovnici razlučuju u duhovnim vježbama?

Ako imaju autentično zvanje, redovnici bi trebali biti radosni. A radost je po definiciji posljedica ljubavi. Bog nikoga ne zove na tlaku, nego na ljubav. Ljubav se očituje u intimnosti. Kad ljubimo, dijelimo sve s ljubljenom osobom. Radost izostaje bez intimnosti s Bogom.

Pogotovo je tragično ako su stupili u red s konvencionalnim identitetom koji na kraju završi u moralnoj regresiji. To znači da nisu svoji, ne znaju tko su, nisu upoznali i prihvatili sebe, a to se može jedino kroz molitvu. Duhovne vježbe omogućuju upoznavanje sebe na sustavan način jer u svakom prizoru Isusova života u kojem sam prisutan, ja vidim sebe kakav sam. Npr. jedan se redovnik u kontemplaciji na večeri kod farizeja pohvalio pred Isusom da studira u Rimu teologiju.

Duhovne vježbe pomažu uvelike da čovjek upozna sebe i da uredi svoj život da mu bude na spasenje to je cilj vježbi. Da postanu intimni s onim radi kojega su sve ostavili. Da čuju što im govori svaki dan. Da crpe život od Krista trsa. Meni se razdire srce kad vidim kako je netko sve ostavio, a Boga nije našao pa je nesretan, u duhovnoj gripi, koja sprečava poletni apostolat.