Dok je sveti Ivan Bosco promišljao o svećeništvu, pitao bi svoju majku Margaritu za njezino mišljenje o tome što mu je činiti u životu. Njezin je odgovor, kako je rečeno u knjizi Petera Lappina Priče o don Boscu, uvijek bio isti:

“Sve što želim od tebe, Ivane, jest da spasiš svoju besmrtnu dušu.”

Kasnije, prilikom njegova ređenja, Margarita je rekla svom sinu: “Od sada moraš misliti samo na spašavanje duša. Nikad ne brini za mene.”

Dok je don Bosco započeo svoju svećeničku službu, Margarita je živjela sretnim životom na obiteljskom imanju, okružena svojim sinovima, snahama, unucima i prijateljima. Suprug joj je umro dok je Ivan bio dječak, a ona je naporno radila usred siromaštva kako bi sama odgajala svoju djecu. Sada je konačno uživala u plodovima svog rada, piše Catholic Exchange.

Onda je jednog dana don Bosco došao k njoj s molbom. Radio je sa siromašnim dječacima o kojima se nije imao tko brinuti i trebala mu je pomoć. Prijatelj svećenik savjetovao mu je da zamoli svoju majku da mu dođe biti domaćica, rekavši da će ona biti “anđeo utjehe” uz njega. I premda je Don Bosco oklijevao zamoliti je da napusti svoj dom, vjerovao je da će ona htjeti vršiti volju Božju.

“Biste li bili voljni doći i živjeti sa mnom?” – upitao je don Bosco Margaretu.

Odgovorila je da je, iako je vrlo sretna što živi u vlastitom domu sa svojom obitelji, spremna sve ostaviti i otići sa svojim sinom, ako se to sviđa Gospodinu.

Nedugo zatim, Margarita je kuhala i čistila za nekoliko stotina dječaka, od kojih većina nikada nije upoznala vrstu majčinske ljubavi koju im je pokazivala. Don Bosco ih je doveo s ulice i primio u oratorij koji je za njih osnovao, a Margarita je dala sve što je imala da podrži svog sina i ove dječake u tom djelu ljubavi.

Kad je novca za ovaj pothvat bilo malo, prodala je obiteljsku zemlju. Kad to nije bilo dovoljno, prodala je svoje voljene vjenčane suvenire i uspomene.

“Kada sam zadnji put pogledala te stvari koje sam držala u ruci, prvo sam se uznemirila”, rekla je. “Ali poslije sam se osjećala tako sretno da bih ih se, da sam imala i stotinu takvih stvari, odrekla u istu dobru svrhu bez imalo žaljenja.”

Na kraju je Margarita dala toliko toga što je posjedovala za misiju svog sina da je imala samo jednu haljinu, i to u dronjcima. Svaki put kad bi joj Don Bosco dao novac za novu, vratila bi se s rukama punim odjeće za dječake.

Dječaci, koji su dolazili iz grubih sredina, često su znali biti nezahvalni, nepromišljeni, pa čak i grubi što ju je dovelo do ruba…

Stalno mi govoriš da budem strpljiva, da su to samo dječaci, rekla je Don Boscu ogorčeno. “Kako mogu biti strpljiva kada oni ne samo da ne cijene ono što radim za njih, nego ponekad čak rade protiv mene?”

Od trenutka kad se probudila do duboko u noć, Margarita je služila don Bosca i dječake. Nakon dugih dana provedenih u kuhanju i čišćenju, sjedila bi uz svjetlost stare uljane svjetiljke, krpajući dječacima odjeću dok su spavali. Njezin sin nije unajmio druge pomoćnike, jer ne samo da si to nije mogao priuštiti, nego je još više želio zaštititi obiteljsku atmosferu koja je bila toliko bitna za način na koji je pokušavao pomoći dječacima.

“Kako mogu biti strpljiva kada oni ne samo da ne cijene ono što radim za njih, nego ponekad čak rade protiv mene?” Tada je pogledala na Raspelo i ostala u dugoj šutnji…

Ipak, dječaci, koji su dolazili iz grubih sredina, često su znali biti nezahvalni, nepromišljeni, pa čak i grubi. Nakon jednog posebnog incidenta u kojem su nemarno gazili i uništili njezin s ljubavlju njegovani povrtnjak, Margareti je bilo dosta. Njezinom je herojskom strpljenju došao kraj. Bacila je pregaču.

“Stalno mi govoriš da budem strpljiva, da su to samo dječaci”, rekla je Don Boscu ogorčeno. “Kako mogu biti strpljiva kada oni ne samo da ne cijene ono što radim za njih, nego ponekad čak rade protiv mene?” Izbrbljala je dugačak popis njihovih prijestupa. “Ivane, ne mogu to više skrivati ​​od tebe. Ne mogu više. Pusti me da se vratim kući gdje mogu u miru završiti svoje dane.”

Don Bosco je znao da je istina sve što je njegova majka rekla. Iscrpila se za te dječake, a oni su nastavili očekivati sve ​​više od nje, često bez poštovanja prema njoj.

“Tako si u pravu, mama”, rekao joj je. “Ali…”

Umjesto da dovrši rečenicu, pokazao je na Raspelo koje je visilo na zidu.

Margarita je to gledala nekoliko dugih trenutaka, a zatim uzdahnula, zavezala pregaču i vratila se poslu.

Godinama, iz dana u dan, trudila se ispunjavajući ulogu majke za siročad.

“Nikada nije povisila glas”, piše Peter Lappin, “i dalje je imala golem utjecaj na dječake, oslanjajući se prije na dva elementa na koja se i sam don Bosco oslanjao – razum i vjeru.”

Napokon, 1856., Margaret je dobila upalu pluća, što je trebala biti njezina posljednja bolest. Oslabljena godinama teškog rada i neimaštine, podlegla je infekciji i pripremila se za smrt.

“Bilo je vrijeme kad sam ti pomogla da primiš sakramente”, rekla je svom sinu. “Sada je tvoj red da mi pomogneš. Molimo zajedno molitve za umiruće.”

I tako, sin kojega je kao dijete dovela na krštenje, prvu pričest i krizmu, sada je molio uz nju kao svećenik dok je ulazila u vječni život.

Margarita Bosco proglašena je časnom 2006. godine, podsjećajući svijet da iza velikog, slavnog i ljubljenog svetog Ivana Bosca stoji požrtvovna ljubav ponizne majke koja mu je dala život.