"Proći gotovo cijelu Hrvatsku u 5 dana, usred turističke sezone, i pritom snimiti priloge za više od 15 eksperimenata i splitsko finale projekta Magis Europe 2022 zvuči ludo i izazovno." Kako je to izgledalo iz perspektive Mateja Sunare, redatelja dokumentarnog filma "Sentir y gustar – Kušaj i guštaj", pročitajte u nastavku.
Prenosi Magis Croatia.
Što te potaknulo da prihvatiš režisersku palicu za ovaj fim? Što je toliko posebno u njemu, zašto doći i pogledati Sentir y gustar – kušaj i guštaj?
Proći preko 2.000 kilometara u automobilu kroz Dalmaciju, njeno zaleđe i Liku u jeku turističke sezone koncem srpnja, podvig je koji priziva kašnjenje, nervozu i neizvršene ciljeve.
Realnije zvuči popeti se u japankama s bočicom vode na Biokovo, nego li stići na vrijeme na određenu lokaciju i sve isplanirano posnimiti. Međutim, u našoj je situaciji providnost odradila svoje i moj je tim, sastavljen od snimatelja Jakova Matića i tonca Mirka Leske, s uspjehom snimio čak 14 eksperimenata na 14 različitih lokacija. Planirali smo ih snimiti 15, ali je jedan zadarski otpao u hodu zbog nemogućnosti usklađivanja našeg produkcijskog rasporeda i rasporeda aktivnosti na tom eksperimentu (Rupu u snimanju smo iskoristili za pizzu u Zadru s Antom Cashom – prilažemo fotografiju kao dokaz). HGSS-ovim rječnikom, stigli smo nadomak svetog Jure u japankama i vode je još ostalo u bočici. Sve bi ovo bilo nemoguće bez temeljite pripreme snimanja te odlične komunikacije između mog tima, organizacijskog odbora Magisa i samih volontera-voditelja pojedinih eksperimenata koji su se maksimalno prilagodili našem zgusnutom rasporedu. Koliko je to bilo izazovno govori situacija da smo snimanje na otoku Prviću odradili iza 22h jer smo tek tad stigli na otok. I sudionici i volonteri su aktivnost prilagodili našem rasporedu i sve je snimljeno te večeri jer drugog termina nije bilo. Već u 6 ujutro je bio polazak za Vransko jezero.
Sedam godina se aktivno bavim televizijskim novinarstvom. Ljudima sam najpoznatiji kroz emisiju Božanstvena komedija u čijem uređivanju i vođenju sudjelujem i u njoj sam pretežno zadužen za ležerne razgovore s ljudima, putopise i reportažne stvari. Moj svakodnevni posao se sastoji od realizacije reportaža i promotivnih spotova. Četiri godine i aktivno surađujem s Robertom Knjazom na njegovim serijalima u ulozi novinara i ponekad istraživača, a već sam se okušao u produkciji sličnih sadržaja za svijet crkve realizirajući jedan dokumentarni film za potrebe proslave 100. godišnjice prisutnosti salezijanaca u te drugi za potrebe Hrvatskog nadzemlja i njihova desetog rođendana.
Neprihvaćanje snimanja ovog filma bi bio moj potpuni promašaj jer u njemu je sadržano sve ono s čime se svakodnevno bavim: vjerske teme, mali ljudi, putopisi i lijepa priroda.
Činjenica da je film sniman na 20 lokacija diljem Hrvatske, da sadrži preko 50 izjava na 15 svjetskih jezika dovoljan je motiv da kušate ovaj film. Kad na to nadodamo lijepe meditativne scene iz Ignacijeva života praćene lijepim kadrovima koje je pripremio glumac Pere Eranović, onda u filmu možete i istinski guštati.
Kad se osvrneš unatrag na period snimanja, montiranja i svega ostalog – što ti je bilo najteže?
Najteže mi je bilo prvo snimanje u Stonu i hodanje po Stonskim zidinama na plus 40 i kusur u punoj opremi, te penjanje na Paklenicu na istoj temperaturi, a tonac mi u japankama. Nisam neki tip za penjanje uzbrdo i pretjerano izlaganje suncu. Draže mi je priobalje, hladovina i hodanje po ravnom. Naravno da se šalim, u cijelom produkcijskom procesu mi je najteže bilo odabrati što staviti u film, a što izbaciti, te prijevod svih izjava na meni razumljiv jezik jer sam sudionike poticao da govore na materinjem jeziku kako bi se dobilo to bogatstvo različitosti na ovom Magisu. Od arapskog do latvijskog, svega ima u 70 minuta filma. Ovo nije klasičan dokumentarni film u kojem se može imati precizan scenarij. Mi smo imali okvirnu ideju s kojom smo krenuli i plan snimanja, ali nismo mogli znati što očekivati na terenu i kako će pojedini eksperiment utjecati na sudionike i što će ih dodirnuti. Kad imaš snimatelja kao što je Jakov i lijepu prirodu kao što je hrvatska, nije teško napraviti nešto lijepo i oku ugodno.
Što ti je bilo posebno dobro?
Posebno mi je dobro bilo što su svi surađivali i što svi žele govoriti u kameru.
Inače ljudi bježe od kamere, a na Magisu te povlače za rukav govoreći: „Snimi ovo! Snimi ono!“. Pritom nije u pitanju ego, želja da se vide u filmu i da budu lijepi ispred kamere, već isključiva želja da svoju radost prenesu drugima.
A radost na licima je istinska ljepota. I kamera to prepozna.
Baš kako kaže sveti Igancije u ovom filmu: „ K stvarima i osobama privlačila me njihova ljepota. Za mene je umjetnost izraz nutarnjeg odnosa“. Posebno su me razveselile grafike Tvrtka Karačića koje su od filma učinile skladnu cjelinu. Također, prekrasno je bilo snimati igrane scene. Fingirati 16. stoljeće u okolici Splita, a da to prihvatljivo izgleda, velik je izazov. Novak Robert koji je glumio Ignacija je odlično odradio svoj posao. Nadam se da je i njemu bilo na korist. Nisam se čuo s njim nakon snimanja jer novaci nemaju mobitel, a pater Mravak je strog, ali pravedan.
Da si sudionik Magisa na koji bi se eksperiment prijavio i zašto?
Bez razmišljanja, a sa mnom se slažu i Jakov i Mirko, to bi bio eksperiment Moli i radi u kojem su mladi tjedan dana radili i živjeli sa zadarskim sestrama benediktinkama na njihovom poljoprivrednom gospodarstvu u Smilčiću udaljenom 30ak kilometara od Zadra. Kupilo me vidjeti vesele sestre kako mole i rade u vinogradu, masliniku i polju pomidora, pritom pričajući vrhunske viceve i šaleći se na svoj račun.
Sestre spravljaju tijesto za pizzu kao najbolji svjetski picajoli.
Možda mi se taj eksperiment toliko dopao jer sam živio u Italiji i volim njihovu kuhinju, a uz to mi je san imati komadić polja na otoku Braču koji bih obrađivao kad za 10 godina odem u penziju. S obzirom na cijene kvadrata na Braču, izglednije je da ću kod benediktinki kupovati pomidore i maslinovo ulje, nego li ću sam nešto uzgojiti.
Podijeli s nama najdražu “behind the scenes” priču.
Tri eksperimenta u dubrovačkom području smo snimali dan prije otvorenja Pelješkog mosta. Gledali smo ga spremnog i ulickanog, ali nismo mogli proći autom preko njega. U jednom smo danu, stoga, kroz Neum prošli čak 4 puta u crnoj Škodi. Uopće nismo bili sumnjivi. Zanimljiva je situacija bila na snimanju u Metkoviću odmah prvi dan. Snimanje smo dogovorili u rodnoj kući oca Ante Gabrića. Cesta koja vodi do kuće je bila u radovima i bager je bio parkiran nasred puta. Bili smo prisiljeni parkirati sa strane i na ruke nositi opremu do kuće udaljene petstotinjak metara. Ipak, jedan od radnika je došao dao našeg automobila, prepoznao mene iz Božanstvene komedije i pitao što trebamo. Kad smo mu rekli planove, upalio je bager i pomaknuo ga. I vožnja neasfaltiranom cestom je bolja od nošenja opreme na ruke. Hvala Jozi i Anti Cashu zbog kojih ljudi gledaju Božanstvenu.
I za kraj, ono najvažnije – gdje ti je bio Bog ili kakav ti je Bog došao dok si radio na ovom projektu?
„Pronaći Boga u svemu“, uistinu lijepa ignacijevska misao koja život čini vrijednim življenja u svakom trenutku.
Ukoliko Boga uspješno susretneš na plus 40 na stonskim zidinama i ne izgubiš ga u traženju parkinga u Dubrovniku i tarifi taksi prijevoznika, spreman si za kršćanski život u kojem se ne bojiš pasti jer znaš da uvijek možeš ustati.
Da moram izabrati jednu stavku koja me baš oduševila onda je to različitost usmjerena k istom cilju. Još se jednom vraćam na svetog Ignacija u ovom filmu: „Susresti drugoga ne samo u onome što nam je zajedničko, nego još više u onome što je meni nerazumljivo. Moj duh ili će se prilagoditi, promijeniti i živjeti, ili će ostati krut i odumrijeti“.
Treba slušat Ignacija. Nije slučajno svet.