Budi dio naše mreže

Kao križ nad obitelj se nadvila bolest - i Stjepan i Ana oboljeli su polovicom veljače od korone. Majka Ana bolest je lakše podnosila. Kako se zdravstveno stanje oca Stjepana iz dana u dan pogoršavalo kćeri su zaključile da pomoć treba potražiti u bolnici. Nakon što su ga smjestile u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” na odjel oboljelih od kovida, u skladu s pravilima, bio im je onemogućen posjet. Znajući koliko oboljelima znači podrška obitelji, a poznavajući svojeg brižnog i nježnog oca, kćeri su tražile način kako da mu ipak na neki nači pruže podršku i ohrabre ga.

/ Snježana Kirinić Grubić

Stjepan i Ana Kordić u braku su pedeset i šest godina. Oboje su isto godište a vjenčali su se kad im je bilo dvadeset godina.

Otkad pamtim sjećam se njihovog redovitog dolaska nedjeljom i blagdanom na euharistijska slavlja. Tijekom života ostali su dosljedni u ispovijedanju vjere. Ništa se nije promijenilo ni u njihovoj starosti, osim što već godinama nisu samo na misama nedjeljom već su radovito svakog dana na misi u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici kojoj kao vjernici pripadaju.

Plod njihove ljubavi tri su kćeri, tri ruže, Jadranka, Anita i Tamara, od kojih je poteklo osmero unučadi. Kad im se rodila prva kći Jadranka, za zahvalu Bogu za njezin život, uredili su kapelicu u mjestu Dubranec.

Svoje roditelje, sad već u zlatnoj dobi života,  kćeri brižno obilaze.

Kao križ nad obitelj se nadvila bolest – i Stjepan i Ana oboljeli su polovicom veljače od korone. Majka Ana bolest je lakše podnosila, premda danas vedro uz osmijeh kaže da je tijekom bolesti skinula nekoliko kila što joj dobro stoji. Kako se zdravstveno stanje oca Stjepana iz dana u dan pogoršavalo kćeri su zaključile da pomoć treba potražiti u bolnici. Nakon što su ga smjestile u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” na odjel oboljelih od kovida, u skladu s pravilima, bio im je onemogućen posjet. Znajući koliko oboljelima znači podrška obitelji, a poznavajući svojeg brižnog i nježnog oca, kćeri su tražile način kako da mu ipak na neki nači pruže podršku i ohrabre ga.

Prvo su doznale da je otac smješten u jednom od objekata bolnice uz koji prolazi cesta, u sobi koja ima prozor koji gleda baš na tu cestu.  Jedna od kćeri je maštovita učiteljica likovne kulture koja je u svojoj kreativnosti dala i poticaj ‘Idemo tati pokušati mahnuti kroz prozor’. No, nije to bilo baš tako lako. Nakon što su locirale u kojoj ‘kućici’ je otac smješten i koji prozor je točno nasuprot njegove bolničke postelje, iz koje tata prvih dana nije mogao ustati, nastao je problem na što se popeti kako bi tatu kroz prozor mogle vidjeti i mahnuti mu.

Kao u dobre stare dane kad smo se kao djeca penjali na trešnju uz pomoć ‘lopovskih ljestvi’ pomagale su jedna drugoj dohvatiti prozor i zaviriti kroz njega. U blizini je bio kontejner sa smećem pa su pokušale i penjanjem na njega. I jedno i drugo rješenje pokazalo se kao manjkavo i prenisko. Ljubav uvijek pronađe put pa su već sljedećeg dana sa sobom ponijele ljestve.

Morale su naravno s ljestvama proći uz portu i osoblje kako bi ušle u kompleks bolnice. Na upit portira, koji ih je već vidio prijašnjeg dana kad su oca dovezle u bolnicu, vedro su odgovorile da imaju neke radove i brzo će biti gotove.

Pokazalo se da su ljestve prekratke, pa su jedva dosegnule prozor, ali ipak su uspjele mahnuti ocu. Stvar su popravile sljedećeg dana kad su ponjele veće ljestve. Postavile su ih uz prozor i kad se jedna od njih popela i zavirila u sobu obavijestila je onu drugu koja je držala ljestve kako i tata i ostali bolesnici spavaju. ‘Što ćemo sad’ – postavila je pitanje. ‘A što ćemo, siđi dolje, idemo na kavu pa ćemo se vratiti kad se probude.’ ‘A što ćemo s ljestvama, hoćemo ih ostaviti tu prislonjene uz zid?’ ‘Ne, nosimo ih sa sobom. Što ako se vratimo i netko ih makne, nosimo ih na kavu.’ Nakon kave vratile su se noseći ljestve, popele se na njih i zavirile kroz prozor. I tata i ostali bolesnici bili su budni i obradovali su se njihovom dosjetljivom posjetu.

Tako su tatu posjećivale puna dva tjedna, a on i ostali njegovi ‘cimeri’ s radošću su ih očekivali.

 

Posljednjih dana tatinog oporavka, kako se zdravstveno stanje svih bolesnika u sobi popravljalo, radovali su se ne samo posjetu Stjepanovih kćeri nego i slasticama koje bi im donijele.

U Stjepanovoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici  župnik je potaknuo župljane na molitvu za mir u Ukrajini i u svijetu i omogućio vjernicima sve do Cvjetnice svakodnevno euharistijsko klanjanje nakon večernje svete mise koje završava krunicom Božjeg milosrđa u 20:30. Ankica i Stjepan Kordić i njihove kćeri redoviti su u molitvi i zahvali za sve dobro koje su dobili od Gospodina.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Slušajte HKR

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja