U nedjeljnom evanđelju, Isusovi kritičari iznose optužbu protiv Njega koja nesvjesno sažima slavu povijesti spasenja, piše Catholic Exchange.

Evanđelje

Sveti Luka nam kaže “svi su se poreznici i grešnici približavali da slušaju Isusa”. Nije li ovo lijepa misao za razmišljanje tijekom korizme? Sada kada smo već dobro ušli u ovo pokorničko vrijeme, bez sumnje smo neugodno upoznati s vlastitim slabostima i sklonošću grijehu. Sveti Luka želi da znamo da je Isus poučavao veliko mnoštvo koje ga je došlo čuti, da je privukao one koji očito nisu bili pravedni, religiozni, ugledni ljudi. Iako je Isus pozivao grešnike na pokajanje, učinio je to na način koji je te grešnike privukao k sebi. Mora da je govorio bez da ih je posramio ili ponizio. To je postalo toliko karakteristično obilježje Njegove javne službe da su se ugledni “farizeji i književnici” počeli žaliti, govoreći: “Ovaj čovjek prima grešnike i jede s njima.” Nisu shvaćali da su u ovoj jednoj kritici opisali točno ono što je Isus došao učiniti. Cijeli Stari savez i cijeli Novi savez govore ovu jednu veličanstvenu priču: Bog, Stvoritelj svega na nebu i na zemlji, pozdravlja grešnike poput nas da s Njim dijele obrok, sada i u vječnost. Ironija je zapanjujuća! (Pročitati Lk 15,1-3, 11-32)

Isus nije izgubio ovaj trenutak. Umjesto da se brani, On svojim kritičarima govori prispodobu: “Čovjek je imao dva sina…” Ovu priču poznajemo kao prispodobu o izgubljenom sinu. To je, naravno, priča o svojeglavom sinu koji traži svoje nasljedstvo od oca jer se, vjerojatno, želi jako udaljiti od njega pa ga neće biti kad mu otac umre, ali ne želi da propusti novac koji mu dolazi. Neko se vrijeme zabavlja, ali dolazi do gladi (kriza izvan njegove kontrole i nepredviđene, kakve krize obično bivaju), a sustiže ga njegov “život rasula”. Kad izgubi sve, pa i dostojanstvo, dolazi k sebi. Dok u potpunosti proživljava posljedice svih svojih glupih i sebičnih odluka, sjeća se svog oca, tog dobrog i pravednog čovjeka koji se dobro odnosio prema svima, pa i prema svojim najamnicima. Ima trenutak pokajanja, ponavljajući riječi svoje ispovijedi u svojoj glavi: “Oče, sagriješio sam protiv neba i protiv tebe.” Ponizni grešnik prepoznaje da je slomio vjeru u Boga; on, Židov, fizički je i duhovno odbacio savez u koji je bio obrezan dok je bio dijete. Osim toga, zgriješio je protiv oca svojim nepoštovanjem i pohlepom. Odluči otići kući, moliti oca za oprost i raditi kao najamnik, gubeći sva prava na obiteljski odnos s ocem. Ovo se, naravno, čini kao pravedan dogovor dok slušamo ovu priču. Sin zna da više ne treba očekivati ​​da će živjeti kao sin u očevom domaćinstvu.

U ovom trenutku, poglavari farizeja i književnika vjerojatno su kimali u znak slaganja. “Služi mu da radi kao rob.” Međutim, priča dobiva neočekivani obrat. Otac je tako jako sretan što vidi svog raskajanog sina da se prema njemu ponaša kao prema kraljevskoj osobi, oblači ga u novu odjeću i priređuje zabavu u njegovu čast: “Uzmi ugojeno tele i zakolji ga. Onda proslavimo gozbom, jer je ovaj moj sin bio mrtav i ponovno je oživio; izgubljen je i pronađen je.” Što su o tome mislili farizeji i književnici?

Točno znamo što su mislili zbog onoga što se sljedeće događa u prispodobi. Stariji brat, koji sebe smatra poslušnim sinom, ljut je na očevu neumjerenu milost prema mlađem bratu koji je “progutao tvoju imovinu s prostitutkama”. Otac, koji je izašao iz zabave da bi se založio sa svojim najstarijim sinom, podsjeća ga da je njegova nagrada, da tako kažem, za njegovu poslušnost  “ti si uvijek ovdje sa mnom; sve što imam je tvoje.” Da je stariji sin bio više nego samo predan u svom odnosu s ocem – da ga je volio svim srcem, snagom, dušom i umom – također bi se radovao bratovom povratku iz mrtvih. Što god je usrećilo oca, usrećilo bi i njega. Tako funkcionira ljubav.

U Kristu je Bog otklonio sramotu našeg ropstva grijehu.

Isus je ispričao svoju prispodobu kako bi podsjetio svoje kritičare da je Bog, Otac pun ljubavi, oduvijek želio da njegova ljubljena djeca jedu s njim – prisjetite se Drveta života u edenskom vrtu, mane u pustinji, kruha prisutnosti u tabernakulu a kasnije u Hramu, svetkovanje Pashe kroz povijest Izraela. Bog je oduvijek želio dočekati pokajane grešnike, čiju je sramotu uklonio, da ih proslavi na gozbi. Zato je Isus ustanovio euharistiju koju ćemo blagovati na svom putu kući sve dok ne stignemo na svadbenu gozbu Jaganjčevu. U vječnost ćemo pjevati kao hvalu ono što su farizeji i književnici ispljunuli u gorkoj kritici: “Ovaj čovjek prima grješnike i jede s njima.”

Gospodine Isuse, da nisi dočekao grešnike za svoj stol, gdje bi me to ostavilo? Hvala Ti!

Prvo čitanje

U snažnom starozavjetnom nagovještaju Božjeg otkupljenja u Isusu Kristu: “Gospodin reče Jošui: ‘Danas sam s tebe uklonio sramotu Egipta.’” Što je potaknulo Boga da to kaže svom narodu? Izraelci su, nakon mnogo godina lutanja (zbog neposlušnosti), konačno ušli u Obećanu zemlju. Bog ih je potpuno izbavio od srama i bespomoćnosti (“prijekora”) njihovog ropstva u Egiptu. Čak i u pustinji, kada su se ljudi vratili u Egipat u svojim srcima idolopoklonstvom koje su prakticirali, posebno na planini Sinaj sa zlatnim teletom, Bog im je oprostio i održao svoje obećanje da će ih učiniti svojim narodom u njihovoj zemlji. Kad su ušli u Kanaan, slavili su Pashu, spomen žrtvu njihova oslobođenja. Zaklali su pashalno janje i pojeli od njega obrok. U to su vrijeme “jeli od prinosa zemlje kanaanske”. Više im nije bila potrebna čudesna mana koju je Bog pružio na njihovom dugom putu kući. (Pročitati Jošua 5,9a, 10-12)

Tako je i nama će biti. U Kristu je Bog otklonio sramotu našeg ropstva grijehu. Kao što su naveli njegovi kritičari, Isus “dočekuje grešnike i jede s njima”. Za sada je naš obrok s Bogom euharistija, ali kad konačno stignemo kući na nebo, Euharistija nam više neće biti potrebna. Sprema nam se svadbena gozba; sjedit ćemo za stolom sa samim Bogom. Proslava blagdana našeg prelaska iz smrti u život bit će vječna.

Oče nebeski, hvala Ti što si otklonio sramotu mog ropstva grijehu. Molim te pomozi mi da živim slobodno.

Psalam

Prikladno je da naša odgovorna antifona danas glasi: “Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin.” Čudesan obrok s Bogom dokaz je Njegove dobrote i milosrđa prema grješnicima. Svojom velikodušnošću učinio nas je “osijanim od radosti” i uklonio naš grijeh s nas kako nam “lice ne bi pocrvenjele od srama”. Imamo sve razloge pjevati: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba; Njegova će pohvala uvijek biti u mojim ustima.” (Pročitati Ps 34,2-7)

Drugo čitanje

Sveti Pavao na teološki način sažima ono što je Isus razjasnio u svojoj prispodobi: „Tko je u Kristu novo je stvorenje: staro je prošlo; evo, novo gle nastaje!” Kao što je otac iz evanđeoske prispodobe odjenuo svog potištenog, siromašnog, ali raskajanog sina u lijepu novu odjeću, tako nam naš Otac u krštenju i potvrdi omogućuje da odbacimo staru narav grijeha i obučemo se u novu narav kreposti: „Jer Radi nas učinio je grijehom Njega koji nije poznavao grijeh, da bismo postali pravednost Božja u njemu.”

Oče nebeski, u korizmi je glasan tvoj poziv na pomirenje s Tobom. Daj mi uši da čujem.

Bog je kroz ljudsku povijest uvijek radio na pomirenju “svijeta sa sobom u Kristu”. Apostoli su postali službenici te poruke pomirenja. Kroz apostolsko naslijeđe, biskupi i svećenici Crkve nastavljaju propovijedati poruku koja uistinu mijenja život: Isus “dočekuje grješnike i jede s njima”. Oni “mole [nas] u ime Krista, pomirimo se s Bogom.” U korizmi (i uvijek) poslušajmo njihov poziv. (Pročitati 2 Kor 5,17-21).