Da znamo da pred nama stoji Krist, sigurno ga ne bismo ostavili vani. Ali problem je upravo u tome što je došao u liku običnoga čovjeka, a mi ga ne prepoznajemo u drugome koji treba pomoć, podsjeća vlč. Dario Hrga na nedjelju Krista Kralja.
Krist, Kralj svega stvorenoga
Danas slavimo Krista Kralja. I već sam naziv ove svetkovine zvuči nekako veliko i svečano.
Govorimo o Kristu koji je Kralj svega stvorenoga, kojemu pripada vlast, pred kojim će se jednom okupiti svi narodi. I mogli bismo očekivati da će nam današnje evanđelje govoriti upravo o toj njegovoj moći i veličini.
Međutim, Isus govori o nečem sasvim običnom.
O gladnome čovjeku. O žednome. O strancu koji je pokucao na nečija vrata. O čovjeku koji nije imao što obući. O bolesniku i zatvoreniku. I kaže nešto što bismo lako mogli previdjeti: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Mi Boga ponekad tražimo negdje daleko.
Mislimo da bismo za njega trebali napraviti nešto veliko, posebno, nešto što će se vidjeti.
A Isus danas kaže da je on već tu. U ljudima koje svakoga dana susrećemo. I ne samo u onima koje volimo i s kojima nam je ugodno.
Ponekad je prisutan upravo u čovjeku koji nam oduzima vrijeme, koji nas umara, koji stalno nešto traži, možda i u onome kojega bismo najradije izbjegli.
Nije teško biti dobar prema nekomu tko je dobar prema nama.
Nije teško pomoći kada imamo vremena i kada nam to odgovara. Ali život obično nije tako posložen.
Čovjek nas često treba baš onda kada smo umorni, kada imamo svojih problema i kada nam se ne da slušati i o njegovim. Možda upravo tu počinje ono o čem Isus danas govori. Jer glad nije uvijek samo glad za kruhom, za hranom.

ilustracija/ Foto: Canva
Ima ljudi koji imaju sve što im je potrebno, a ipak su gladni nečije blizine.
Ima ljudi koji možda danima nemaju s kime pošteno razgovarati. Netko je žedan jedne dobre riječi.
Netko čeka da mu se nakon dugo vremena javimo. Netko bi samo želio da ga saslušamo bez toga da odmah dijelimo savjete.
A možda postoji i netko komu već dugo nešto zamjeramo i dobro znamo da bi trebalo napraviti prvi korak, ali stalno čekamo da ga napravi onaj drugi. Sve su to vrlo obične stvari.
A upravo je to zanimljivo u današnjem evanđelju – oni koji su činili dobro uopće nisu znali da su služili Kristu. Pitaju ga: „Gospodine, kada te vidjesmo gladna i nahranismo te?“ Kao da se ni sami ne sjećaju ničega velikoga što su učinili.
Možda zato što ljubav, kada je iskrena, ne vodi evidenciju o tome koliko se puta daruje.
Ne pamtimo svaki put kada smo nekomu pomogli.
Ne zapisujemo koliko smo puta nekoga saslušali, posjetili ili mu nešto dali. Učinimo i nastavimo dalje. Ali Bog ne zaboravlja.
S druge strane, oni kojima Krist govori: „Ne učiniste“, također su iznenađeni.
I oni pitaju: kada smo te vidjeli? Vjerojatno bi i oni pomogli da su znali da pred njima stoji Krist.

Zagrljaj / Foto: Canva
Da im se Krist pojavio na vratima, sigurno ga ne bi ostavili vani.
Ali problem je upravo u tome što je došao u liku običnoga čovjeka. Tu današnje evanđelje pred sve nas stavlja velike, a opet svakodnevne zahtjeve. Jer možda ni naš najveći problem nije u tome što činimo neko veliko zlo.
Možda je problem ponekad jednostavno u tome što ne vidimo. Prođemo.
Navikli smo se. Čujemo da je netko bolestan, ali nikako da nazovemo i pitamo kako je, ne posjetimo ga. Znamo da je netko ostao sam, ali mislimo da će ga već netko drugi posjetiti.
Vidimo da čovjeku nije dobro, ali ne želimo se miješati. I tako prolaze dani. A Isus danas ne pita koliko smo velikih stvari napravili. Pita jesmo li vidjeli čovjeka.
Mislim da je to jedna od najljepših, ali i najzahtjevnijih poruka ove svetkovine.
Krist želi biti naš Kralj, ali njegovo kraljevstvo ne gradi se silom niti velikim riječima.
Ono počinje vrlo blizu nas. U našoj kući, obitelji, na radnome mjestu, među ljudima koje svakodnevno susrećemo.
Možemo redovito dolaziti u crkvu, moliti, slaviti Boga i govoriti da ga volimo. Sve je to potrebno, ali isti Krist kojega susrećemo ovdje čeka nas i kada iziđemo iz crkve.
I možda će nam se već danas približiti u nekome čovjeku. Nećemo znati da je to on. Na kraju crkvene godine Crkva nas zato ne pita jesmo li ostvarili sve svoje planove niti koliko smo bili uspješni.
Vraća nas na nešto mnogo jednostavnije: kakvi smo bili jedni prema drugima.
Jer mnogo toga za čim danas trčimo, jednom će postati nevažno. Nećemo pred Boga donijeti ono što smo imali, nego ono što smo dali. I ostat će ljubav koju smo nekomu dali, vrijeme koje smo nekomu poklonili, dobro koje smo učinili možda onda kada ga nitko nije vidio. Zato danas možda nije potrebno donositi velike odluke.
Dovoljno je malo bolje pogledati oko sebe. Sigurno postoji netko komu možemo učiniti dobro.
Netko koga možemo nazvati, koga možemo posjetiti, s kim možemo ponovno početi razgovarati, komu možemo oprostiti.
I možda ćemo tek jednom, kada stanemo pred Krista Kralja, shvatiti koliko su ti mali i gotovo zaboravljeni trenuci bili važni. Jer tada ćemo čuti: ono što si učinio njemu, učinio si meni.
