O stvarima je potrebno misliti. Kada o njima ne mislimo, lako ih možemo uzeti zdravo za gotovo. A kada se to dogodi, redovito budemo zakinuti za svu njihovu dubinu i sadržaj. Tako je nekako i s odmorom, piše fra Dragan Bolčić za portal Dijaspora.hr.

Možda zvuči malo neobično, ali odmor je definitivno jedan od suvremenih fenomena koje je potrebno unijeti u mišljenje. To ćemo – barem kratko – učiniti u ovome tekstu. Nemoguće je izložiti sve što se odmora tiče pa ćemo pokušati zaustaviti se na nekim fragmentima koji zorno pokazuju suvremeno stanje odmora i njegovo kršćansko poimanje.

Pristup temi je nepotpun i necjelovit te ostavlja prostora daljnjem istraživanju i tumačenju.

Pojam i fenomen odmora

Već dugi niz godina postoji jedna pojava koja ozbiljno utječe na same riječi i samim time življenu stvarnost istih. Radi se o zbrci pojmovlja. Mnogi su pojmovi danas nejasni u svom temeljnom značenju. Pogledajmo samo pojmove ljubav, brak, spol, rod i vidjet ćemo da oko njih vlada itekakva nejasnoća.

Pojam odmora nije od toga izuzet. Živimo u vremenu u kojem je suvremena ekonomsko-komercijalizirana svijest dovela do redefinicije pojma odmora. Opažamo kako se profil odmora počinje mijenjati. Na njega se više ne gleda kao na neko sveto vrijeme nego kao na gubljenje vremena i ugrozu mogućih prihoda i zarade. Odmor je uglavnom sveden na odsustvo rada i traženje užitka. S druge strane, promatra ga se kao nešto neučinkovito.

Budući da se i suvremeni čovjek mjeri uspjehom, produktivnošću i učinkovitošću, svaki pokušaj istinskoga odmora, samozataje i povlačenja smatra se lijenošću i bijegom od odgovornosti. Danas je odmor ispražnjen od svoga temeljnog kršćanskog značenja. Ispražnjen je od smisla. U njemu dolazi do potiskivanja bitnoga.

U većem dijelu zemalja odmor je komercijaliziran. Sastoji se od mnoštva sadržaja koji nadglasavaju potrebu za tišinom te ušutkuju bitna egzistencijalna pitanja. Gotovo da se kroz njih – barem nakratko – želi izmijeniti ljudska svijest. Stoga i ne čudi da kod većega dijela ljudi – samim time i kršćana – odmor poprima obrise umora. Umjesto da se odmore, ljudi se s odmora vrate umorni i prazni. K tomu je naša kultura odmor smjestila u određena razdoblja godine (zato ga i zovemo ‘godišnjim’) čime smo se odmakli od njegova biblijskog značenja.

Biblijsko poimanje odmora

Biblijski jezik dan odmora, dan počinka opisuje kao sveti dan. U Knjizi Postanka čitamo: I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini (2, 2-3).

U ovim redcima kriju se neke temeljne značajke kršćanskog odmora. Ponajprije je vidljivo da je odmor sveto vrijeme ispunjeno Božjim blagoslovom. I ta je činjenica dodatno izražena u nedjelji kao Danu Gospodnjem. Nadalje, kršćanski odmor znači odmarati u Gospodinu, počivati u njemu. Nije vezan uz neko mjesto nego je vezan uz Božju ljubav. Tomu slično, kršćanski odmor nije neko izdvojeno vrijeme vezano uz određeno godišnje doba nego je vrijeme vezano uz našu svakidašnjicu.

Ne označuje bijeg od odgovornosti i obveza nego je otvoreno susretu. Odmor nije bijeg nego susret. On daje smisao našemu postojanju i radu. Time primjećujemo kako biblijsko poimanje odmora u sebi nosi kvalitativni odmak u odnosu na suvremeno mnijenje. Ovo je važno jer poimanja stvari i mišljenja o njima bitno utječu na našu egzistenciju i kvalitetu života.

Isus i odmor

Prethodne tvrdnje dodatno potkrepljuju i dva retka iz evanđeljâ u kojima se naziru obrisi Isusova odnosa prema odmoru. U Matejevu evanđelju čitamo: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (11, 28).

Prvo što uočavamo jest da Krist primjećuje naše umore. Njemu su naši umori poznati. I zna da postoje umori koje ne možemo sami sebi skinuti. Zato nas u našim umorima zove k sebi. On nam daje odmora. On nam daruje predah. I tek s njim opazimo da je odmor biti u njemu. Drugo što je zapravo nečuveno jest da on poziva umorne. Nitko ne zove umorne. Ljudima uglavnom trebaju svježi, odmorni, sposobni, nepokolebljivi.

Isus zove umorne. U tom se pozivu krije njegova nakana da svoje umore i terete drukčije gledamo i da se s njima drukčije (od)nosimo. U Markovu evanđelju čitamo: Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo. (6, 31).

Već smo prethodno naveli kako odmor nije bijeg nego susret. Ta činjenica u ovom retku dobiva svoju gradaciju. Gospodin Isus vidi naše granice, vidi da smo potrebni počinka. A u ovom retku možemo opaziti veznik i. Hajdete i vi. Ovime sugerira da je i sam potreban odmora i počinka. Evanđelja nam svjedoče o tome da se redovito povlačio u osamu i tamo se susretao s Ocem. I njemu su bili potrebni trenutci samoće.

U ovom retku leži sjajna uputa da odmor nije bijeg od sebe nego susret s nebeskim Ocem. I susret sa sobom. Odmor je vrijeme u kojemu produbljujemo i učvršćujemo svoj odnos s Bogom. Svako je povlačenje i odlazak u osamu prilika za novu refleksiju, pogled unatrag, osvrt na prethodna zbivanja, uronjenost u otajstvo i otkriće dubljega smisla.

U povlačenju možemo otkriti vlastite terete, ugledati svoje rane, napojiti se na izvoru Riječi. U takvim svetim trenutcima može doći do novih nadahnuća, novih ideja, do nove snage koja će nas voditi dalje kroz životne pothvate i osobno poslanje.

Otvoreni zaključak

Neobično je kako nam naš život može izmaći; kako sami sebi uskratimo život i sve ono što on sa sobom nosi. Previše naviknuti na iščekivanje neke izvanrednosti, na neke izdvojene trenutke koji će izmijeniti našu svijest, redovito ostanemo zakinuti za ono što nam je pred očima.

Odmor nam pomaže otvoriti oči. Primijetiti da nismo kadri kontrolirati svoj život i da nismo njegovi gospodari. Život nam je darovan. Zato ga trebamo otkrivati. Kroz odmor učimo vidjeti ono što nam je pred očima. On nas u svojoj biti potiče vratiti se svome temelju i dostojanstvu.

Zaustaviti se i opaziti da iza uzaludne trke za stjecanjem i umreženosti u materijalno obilje postoji duboki smisao naše egzistencije koji nas otvara punini života.