‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremio je za Radiopostaju Mir Međugorje brat Marinko Klaić. A u nastavku pročitajte njegovo promišljanje.

Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu franjevački red stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete položio je u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.

Često me ljudi pitaju što volim čitati, koga volim slušati i koga pratim u ovom nepreglednom prostoru medija i društvenih mreža? Primijetim u tom pitanju i njihovu potrebu da i sami razluče čemu pridavati veću pozornost i što bi im bilo korisnije za duhovni život.

Danas je tako lako biti prorok te s premalo životnog i duhovnog iskustva, a dovoljno tehničke kompetencije na društvenim mrežama, možete postati popularni učitelj u vjeri, propovjednik, prorok, life coach… Važna je vizualizacija, vanjski prikaz, profesionalnost snimke i zvuka i uspjeh je, koji se računa u lajkovima, zajamčen. Ne čini li nam se da je toga previše? Komu vjerovati? Kako raspoznati prave proroke našeg vremena? Jesu li to oni koji puno viču, koji imaju snagu uzburkati zle duhove, oni koji misle da znaju sve o vašoj prošlosti do devetog koljena unazad, ili oni koji imaju uvid u budućnost?

Slika Ivana Krstitelja može biti od velike koristi i pomoći kod razlučivanja u nepreglednoj ponudi kakvoj danas svjedočimo. Čitamo u Ivanovu Evanđelju:  Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali Ivanu svećenike i levite da ga upitaju: “Tko si ti?”, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li Prorok?” Odgovori: “Ne.” Tada mu rekoše: “Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?” On odgovori: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!” (Iv 1,19-23)

Glas koji čuješ, ali ne vidiš, koji dolazi iz pustinje, prostora u kom je prorok duboko usmjeren na Boga. Nije to ugodna fotelja uz prigušujuće svjetlo i mikrofon s krznom koji glas treba učiniti ugodnim.

Nijekanjem na prva tri pitanja, Ivan svjedoči dubokom poniznošću da je u svoj toj priči nebitan, sluga beskoristan. Svojom je pojavom zanijekao svaku ljudsku potrebu da bude dobro viđen i prihvaćen. Četvrto pitanje otkriva tko je. Glas koji čuješ, ali ne vidiš, koji dolazi iz pustinje, prostora u kom je prorok duboko usmjeren na Boga. Nije to ugodna fotelja uz prigušujuće svjetlo i mikrofon s krznom koji glas treba učiniti ugodnim. Glas je to koji ima za cilj samo jedno: usmjeriti čovjeka na Boga, pokazati mu put, naučiti ga gdje, kada i kako prepoznati prisutnost Božju, ostavljajući sebe sasvim po strani. Glas koji prije svega svjedoči životom, a kad progovori, govori samo ono što je bitno: Gospodin je blizu.