Gradi fra Ivo u Gornjoj Dubravi, nakon godina borbe da se poštena crkva za brojne župljane napokon na neku ledinu smjesti, crkvu u potpunoj neimaštini. A kako se to radi, znaju samo fratri i Duh Sveti!

Pater Štef Bergovec započinje gradnju crkve sv. Leopolda B. Mandića u Dubravi

Došao je fra Ivo na gradilište crkve kad su na jedvite jade kapucini skucali dovoljno novčića da zatvore krov. Zinula šupljina velike zgrade omeđene šupljom ciglom i betonskim gredama, a nakon tople jeseni navalila huda zima: ciči smrznuti zrak oko crkve pa pred zornicu šapće fra Ivi u uši:

– Bjež’ na toplo, Ivo!

A fra Ivo nabio crnu jaknu i francusku kapicu, pustio bradurinu i kovrčastu kosu kao ovca runo, sve drhti – „Smrzo sam se“ – ali služi zornice za nekoliko hrabrih župljana koji dolaze odjeveni kao za skijanje, samo im skijaške naočale nedostaju.

Predbožićno vrijeme odriješilo kesu bogatima pa fra Ivo trlja ruke:

– Ove ćemo godine napokon dobiti grijanje u crkvi…

Zagrijao se tjedan dana pred polnoćku pod crkve, toplo kao u raju, ne mrzne se više voda u potočiću uz Kristove jaslice, ali neimaština grgolji fra Ivi u uho:

Bjež’ u vodu, Ivo!
Nemaš novaca za pristojan bor!
A za ovakvu crkvu treba vito stablo!

Sluša fra Ivo probe crkvenoga zbora u toploj crkvi, mjeri ogroman prostor između skromna oltara i neožbukanih zidova, pa moli:

Gospode moj, čime ćemo crkvu kititi?
Za bor nemamo, što ćemo sad?
Daj Ti providi, ja ti se predajem!

I dok je fra Ivo tako danima molio, računao i natezao pokrivač da se pokrije koliko je dug, dozvoli Gospod Bog nekoliko oblačnih prosinačkih dana: smrklo se nebo, ono malo kratkoga dana sivo je i mračno, svaku sunčevu svjetlost krade prije nego ona do zemlje stigne.

– Mužu, meni je žao ove bogate smreke pred našom kućicom, još su je moji roditelji zasadili, ali mi ona oduzima ono malo svjetla što ga još primaju moje stare oči – rekla je svome suprugu tih dana umirovljena učiteljica i pošla do telefona.
– Možda bi bila dobar bor za našu crkvu, što misliš?
– Ljerka, odlično si se sjetila! Brzo zovi fra Ive i ponudi mu bor!

Dobio tako fra Ivo po ljudskoj dobroti i providnosti Božjoj prekrasnu srebrnu smreku, dvadeset godina staru i višu od kućice kojoj svjetlo krade. Poveselio se, pa rastužio. Najradije bi se predao pred nemogućim zadatkom: iščupaj ti stablo deblje od fratrova struka pa ga prenesi zakrčenim uličicama sve do crkvenoga oltara! Uvečer liježe, a zaspat ne može, jutrom se budi s istom brigom. Ne prihvati li deset metara visok dar, dobit će ga netko tko može platiti radnike i prijevoz posebnog tereta.

Gospode Bože, opet ne znam što ću!
Providi Ti, ja ti se predajem! Moli fra Ivo i kad liježe i kad ustaje i kad svetu misu služi.

Ali Gospod ne bi bio Gospod da nije našao rješenje fra Ivinoj vrućoj molbi: dva dana prije Badnjaka probudio fra Ivu udarac u rebra.

– Brzo, idemo po bor! – reče mu bucmasti anđelak i otkri ga u postelji. Nije se fra Ivo pravo ni snašao, a tuce anđela nabije na njega debelu crnu jaknu, francusku kapicu, čak mu u usta i cigaretu stavi, i zapali je da ga grije na krutoj prosinačkoj studeni.

Nađe se tako fra Ivo pred kućom nad koju se nadvio granati, češerima okićen bor. Puši fra Ivo i drhturi od zime, ali srce mu se od radosti širi. Učiteljica i njezin suprug misle da gledaju spretne radnike „Zrinjevca“ što su s dugačkim teretnim vozilom došli po bor.

Sav promet stoji, jedni susjedi izašli, drugi kroz prozore vire pa gledaju. I ja virim s prozora. Među grančicama smreke vidim kako bljeska nešto sitno i okretno. Znam da nije slučajno to što se smreka nježno prilagođava povojima koji su je omotali da ne padne na starinski krov kućice.

Kako je samo tiho ostavila mjesto na kojem je rasla dvadesetak godina!

Nije bilo cijepanja i povika niti onog strašnog jauka debla koje se od zemlje kida i svom težinom na nju pada, uz povike drvosječa. Kao vruć nož maslac, pila je meko presjekla moćni panj. Bez uzdaha, bez polomljena crijepa ili grančice, uzdigla se orijaška smreka nad krović malene kuće, zalebdjela u ručicama anđela i onda se nježno, bez glasa, polegla na postelju od dvije prikolice. Donijeli anđeli smreku uz oltar, grane joj šire i češere lašte.

Svjetlucaju češeri, vele župljani, a ja znam da to sjaju krila anđeoska na srebrnim granama bora.

– Lijep li je, Gospode, nikakvih ukrasa mu ne treba! – veseli se fra Ivo i svi u crkvi s njime. Pravilne i skladne grane bora, mirisi njegovi i kićena krošnja miješahu se s umilnim božićnim napjevima četrdeset dana.

Po svršetku božićnoga vremena, onako kako je doniješe, anđeli digoše jednoga jutra srebrnu smreku od Božjeg oltara pa je preniješe na najljepšu čistinu jedne sljemenske šume. Ona i danas tamo raste, pažljivo gledajte pa kad vidite da nešto među srebrnim granama svjetluca, lako ćete prepoznati smreku koju su od panja odigle ručice anđela!

Kućica nasuprot mome stanu žmirka danas na jarkom suncu. Umjesto smreke naselilo se pred nju žuto, crveno, ružičasto i ljubičasto cvijeće, nisko i k zemlji prignuto. I dok su druga mjesta gdje posijeku drvo ogoljela i tužna, razodjeveno pročelje susjedine kuće ipak me razveseli svaki put kad ga pogledam.

Sjetim se anđelaka i rasnog stabla crnogorice što nadvisuje svu okolicu. Sjetim se fra Ive i njegova junaštva dok gradi crkvu za koju novaca nema: svjedoči pred neimaštinom, zimom i sumnjom da je junak Nebeskoga Kralja. A tko ima Gospoda za kraljevića, taj se nikada ne predaje!