Don Ivan Bosco rođen je 16. kolovoza 1815. godine u malom selu na sjeveru Italije. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1841. Kao što je u snu predviđeno koji je sanjao tijekom svoje mladosti, bit njegove službe bila je posvećena mladima, kojih je stotine dočekao u oratoriju sv. Franje Saleškog, spasivši ih od materijalne i posebno duhovne bijede kojoj su bili izloženi. Izvanredan odgojitelj, i danas služi kao primjer roditeljima i svima onima koji rade s djecom, donosi Aleteia.

Uvijek budite radosni i pouzdani

Radost je uistinu melodija života Ivana Bosca: radost izvučena iz izvora molitve i sakramenata, radost koja je utjelovljena. U dobi od 12 godina glupirao se po konopu poput cirkuskog šetača kako bi privukao gledatelje koje je potom pozvao da se mole s njim. Kasnije bi s ostalim dječacima u Oratoriju provodio sate igrajući se i pričajući priče. A kad je njegov mali učenik Dominik Savio pomislio da mora biti ozbiljan da bi volio Gospodina, don Bosco mu je brzo dao do znanja da “tužni svetac čini siromašnim svecem”.

“Uzdamo se u Boga, što god se dogodilo” , posljednje su riječi Boscova oca, koji je umro kad Ivan nije imao ni dvije godine. Ovo je geslo postalo Boscovo zlatno pravilo. Volio je ponavljati svojim mladim sljedbenicima: “Zadržite povjerenje.” Sa svojom majkom, koja je išla s njim djelovati u Torino, svakodnevno je živio to povjerenje, bilo da je pronalazio dom za svoje dječake, hranio ih ili prikupljao sredstva za izgradnju crkve. Don Bosco i “Majka Margherita” nisu se oslanjali na sadržaj novčanika (koji je, najčešće, bio potpuno prazan!), već samo na Boga. I Bog ih nikada nije razočarao.

Dakle, kad se računi nagomilaju ili nezaposlenost prijeti obiteljskim financijama, možemo tražiti od Ivana Bosca da nas nauči vjerovati. Kao što je mnogo puta imao iskustva da ima više usta za hranjenje nego novca za kupnju kruha, zasigurno ga možemo odabrati za zaštitnika teških nedaća na kraju mjeseca.

Bog treba dobro uvježbana tijela, srca i umove muškaraca i žena

Razvijte svoje talente i iskoristite svaku priliku za učenje. Ovo je lekcija koju nam daje Boscov život. Svakako je bio nadaren i vjerojatno više od većine: uživao je u čudesnom sjećanju, čudesno je pjevao, bio je gipak i okretan te je imao vješte ruke. Ali znao je kako razviti sve te darove i staviti ih u službu Bogu. Kao mladić nikada nije izgubio minutu da uči “kako bi postao svećenik”, što ga nije spriječilo da radi na polju ili da vježba razne akrobacije i žongliranje!

Kad je bio student, nije si mogao priuštiti plaćanje troškove života. No, budući da je živio s krojačem, ponudio mu je da radi za njega nakon škole, stekavši tako vještinu koja bi mu bila neprocjenjiva kad je trebalo popraviti istrošenu odjeću svojih dječaka. Nastavio je učiti stolariju, knjigovežnicu, bravariju i postolarstvo. John Bosco podsjeća nas da ne smijemo izgubiti priliku za razvoj svojih vještina, posebno kada smo mladi. Njegov nas život podsjeća da Bogu trebaju dobri radnici za svoju žetvu, čvrsti muškarci i žene, dobro uvježbani u svim dijelovima tijela, srca i uma.

Vodite djecu prema Bogu s čvrstinom kojoj nikada ne nedostaje milosti

Učinite se voljenima, privucite naklonost djece koja ih vodi Bogu. Tako je don Bosco školovao povjerene mu mlade ljude. Vodio ih je s blagošću, s čvrstinom kojoj nikada nije nedostajalo milosti. Natjerao ih je da vole Dobroga Boga jer je i on sam bio dobar. Kad je vidio pogreške svojih dječaka – a primio je dar čitanja njihovih duša vidovitošću – nije ih krivio, već je s velikom delikatnošću i dobrotom tražio da ih odvedu do Božjeg oproštenja.

„Recite  djeci da ih sve čekam na Nebu i uvijek im preporučite veliku pobožnost euharistiji i Blaženoj Djevici. Na taj način nikada se neće imati čega bojati.”

Zar ove posljednje riječi don Ivana Bosca, koji je umro 31. siječnja 1888., ne izlažu lijep program za sve kršćanske obitelji?