Svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, fra Robert Kavelj piše o dijelovima svete mise za Franjevački vjesnik. Njegovu objavu prenosimo s portala Dijaspora.

Kao katolici navikli smo se na obred mise. Znamo kada trebamo ustati, kada sjesti i kada kleknuti. Poznato nam je što će svećenik reći i koji se odgovor očekuje od nas. Čak i onda kad odemo u drugu župu, znamo što nas ondje čeka. Ponekad doživimo sitne različitosti, ali nikad u tolikoj mjeri da nam nije jasno na kojem se dijelu mise nalazimo niti što slijedi.

Mi koji smo odmah nakon rođenja primili i krštenje već smo u ranom djetinjstvu svladali i naučili cijeli obred na pamet. Međutim, vjerujem da se većina od nas barem jednom zapitala zašto činimo određene stvari u određeno vrijeme. Zašto se, na primjer, sjedimo dok slušamo prva dva čitanja, a ustanemo kad zbor zapjeva aleluju i ostanemo stajati za vrijeme evanđelja? Zašto je propisano u obredu da kleknemo za vrijeme pretvorbe, ali je u isto vrijeme običaj da pričest (najčešće) primamo stojeći? Kroz narednih priča nastojat ćemo objasniti dijelove mise, kako bismo kao Kristovi učenici mogli dublje shvatiti misno slavlje.

Početak prije početka

Naše slavlje započinje još puno prije nego što se svećenik prekriži i pozdravi narod na početku svete mise. Ono započinje u našim domovima s odlukom da istupimo iz svoje svakodnevice i krenemo Gospodinu oko kojega se okupljamo. Slavlje ne postoji bez zajednice. Kao kršćani mi nismo skup pojedinaca, nego udovi koji zajedno čine Tijelo Kristovo – Crkvu. Naše zajedničko okupljanje je jasni znak da naš život nije samo naš, nego je dio nečega puno većega. Naš pojedinačni hod nas dovodi na zajedničko mjesto, u crkvu, Božji hram. Tu se na ulazu križamo blagoslovljenom vodom, sjećajući se svoga krštenja po kojem smo postali članovi Kristove Crkve i Božjeg naroda. Samo onaj koji je rođen iz vode i Duha Svetoga može djelatno sudjelovati u misnom slavlju. Ipak, to krštenje nosi sa sobom i obvezu da živimo po Kristovom primjeru. Uzimajući blagoslovljenu vodu prisjećamo se svoga sinovstva i neizmjernog dara Božje ljubavi.

Tu se na ulazu križamo blagoslovljenom vodom, sjećajući se svoga krštenja po kojem smo postali članovi Kristove Crkve i Božjeg naroda.

Od križa do slave

Nakon što se okupi cijela zajednica u procesiji ulaze svi poslužitelji sa svećenikom na kraju. Započinjući riječima „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ postajemo svjesni da ono što činimo nije naše djelo, nego djelo Božje. Mi nismo tu u svoje ime, nego u ime svemogućega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Dok činimo znak križa sjećamo se načina svoga otkupljenja, za koga smo otkupljeni i da svaki dan na sebe moramo uzimati svoj križ.

Mi nismo tu u svoje ime, nego u ime svemogućega Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga.

Svećenik nas zatim uvodi u pokajnički čin. Ovo je prvi trenutak liturgijske šutnje. To je povlašteno vrijeme u kojem se prisjećamo svojih slabosti i molimo Krista da nam oprosti. Štoviše, molimo da nas iscijeli i ozdravi. Poznati poklik „Gospodine smiluj se“ preuzeli smo iz drevnog rimskog običaja kada su siromasi iste riječi klicali rimskom caru tražeći da im dadne novca i tako ublaži njihovu bijedu. Svjesni da stojimo pred većim Kraljem od rimskoga cara i da je naša bijeda dublja od materijalne neimaštine, kličemo svome Gospodinu da ublaži naš bol i dovede nas za svoj stol.

Sigurni u njegovu ljubav započinjemo himan Slava Bogu na visini. Sigurni da nam Bog oprašta i da nas izvlači iz grijeha, dajući nam veće dostojanstvo nego što smo mogli zamisliti, pjevamo slavu Trojedinom Bogu spominjući se njegove veličine. Slavimo ga jer je on velik i jer nas čini velikim zajedno sa sobom, upravo po euharistijskom slavlju na kojem se nalazimo.

U sljedećoj temi nastavit ćemo s dijelovima mise. Pogledat ćemo malo smisao uvodne molitve, kako Crkva bira čitanja i zašto stojimo za vrijeme evanđelja. Euharistija je, kako nam kaže Crkva, izvor i vrhunac kršćanskoga života. Razumijevanje našeg najvećeg sakramenta osposobit će nas da s novom ljubavlju pristupimo oltaru i ono što primimo ponesemo drugima.