Kada se u dobi od 3 – 4 godine kaže da ukoliko se tvoji i brat i sestra ožene i udaju, ti želiš biti časna sestra – malo tko će te shvatiti zaozbiljno. Ali da si stvarno mislila tako, pokažeš im 20 godina poslije i onda bude „problem“…

Protivljenje roditelja

Za 24-godišnju Srijanku (selo Srijane kod Splita) Magdalenu Juretić odlazak u novicijat u Ekvador, a samim tim i u misije, nije bio jednostavan i nije tekao glatko.

Tada 18-godišnjakinja, po završetku srednje obrtničke škole poželjela je otići volontirati u Ekvador, u Družbu Krista misionara molitve, o kojoj je čula preko članice ove družbe, misionarke s. Lenke Ćović koja ondje djeluje, a bila je, igrom slučaja, teta tadašnjeg Magdalenina župnika, javlja Nedjelja.ba.

„Prvi put u Ekvador otišla sam kada sam napunila 18 godina – kao volonter. Tada mi nije bilo u cilju ostati tamo jer ne volim putovati, ne volim biti daleko od obitelj, ali sve se promijenilo po dolasku. Nakon osam mjeseci vratila sam se kući kako bih obavijestila svoje da se vraćam ponovno u zajednicu. Čekala sam zatim da netko iz Hrvatske krene kako bih išla s njim.

Ni prvi put kad sam krenula, roditelji nisu bili oduševljeni. Otac me nije htio pustiti, i tada sam mu se prvi put suprotstavila i rekla da imam svoj novac – ušteđevinu, punoljetna sam i ne može mi zabraniti. I kad sam se vratila kući kako bih ih obavijestila da odlazim ponovno u Ekvador gdje ću ostati – mama je znala da imam nešto takvo u planu, a otac je dosta loše prihvatio, u početku“, posvjedočila je ova vesela novakinja koja zna što želi.

Potrebe vremena i mjesta

Dok je govorila o svojem pozivu, imala je poseban osmijeh na licu. „Baš smo nedavno kući pričali i prisjećali se kako sam kada sam imala neke 3 – 4 godine, govorila da ću ja ako mi se i brat i sestra vjenčaju, biti časna sestra. S tim da me tada nitko nije shvaćao ozbiljno. Kada sam išla najprije volontirati, zapravo sam htjela ići u neku zajednicu koju nitko ne poznaje da vidim bih li mogla tako živjeti. Ali s ciljem vratiti se u Hrvatsku i ostati u nekoj našoj zajednici. Moj poziv je očito trebao rasti i sazrijevati“, objasnila je Magdalena te nam približila karizmu zajednice u čijem je novicijatu.

„Karizma naše zajednice je odgovoriti na potrebe mjesta i vremena gdje se nalazimo. Tako da nije uvijek isto. Vodimo se onom Sv. Pavla – moliti čitavo vrijeme; i kao što je Isus činio – otići na planinu da se ‘napuni’… Presveto nam je cijelo vrijeme izloženo, imamo naš sat za klanjanje i to je kada se, možemo reći, ‘punimo molitvom’, prisutnošću Božjom, kako bismo mogle ići drugima se dati i moći odgovoriti na sve potrebe koje se traže od nas“, kazala je mlada misionarska „uzdanica“.

Otkriti i prenijeti živoga Boga

Trenutno u njihovoj zajednici imaju jaslice, osnovnu i srednju školu za djecu koja najčešće dolaze ili s Istoka – gdje skoro nema mogućnosti za školovanje – ili su djeca koja su siromašna i žive blizu njih. „Također, u našoj školi se dosta pazi, jer u druge lako uđu droga i alkohol. Tamo imamo problem da djeca već sa 7 – 8 godina počinju to konzumirati, tako da je kod nas opet malo sigurnije. Imamo internat za djevojke; organiziramo duhovne vježbe i obnove za mlade i za obitelji; pripremamo mlade za odlazak u misije. U cilju nam je da mladi kada završe našu školu i odu dalje, ne budu na ulici ili rade loše stvari; nego da pronađu živoga Boga kojeg svatko od nas nosi u sebi, i isto – da budu u mogućnosti prenijeti tog živoga Boga na druge i služiti im“, ispričala je Magdalena spomenuvši kako u misije idu poglavito ljeti, za Uskrs i za Božić jer im je tada, možemo reći, malo slobodnije njihovo vrijeme.

Spomenimo i kako je riječ o relativno mladoj družbi utemeljenoj 24. svibnja 1999., koja za sada broji šest sestara i dvije novakinje. No, Magdalena optimistično kaže: „U nastanku smo!“

Potrebe naroda

Dotaknuli smo se i stvarnih potreba ljudi kojima su poslane i s kojima rade, a to je, kako je podcrtala, u prvom redu: rad s obiteljima. „Jer kao i na svakom drugom području – ako roditelji prožive neku traumu i ne iscijele je – prenose ju na djecu. Stoga se kod nas ponavlja da ukoliko je majka bila silovana, zanemaruje svoju djecu… Često nam dolaze i sami s molbama da im pomognemo oko djece zbog iste situacije jer ne znaju kako ih voditi naprijed. Tako da pokušavamo raditi sada što više s obiteljima – one su stup i temelj društva; a ako obitelj nije jaka i ne vodi djecu naprijed – jako je teško.

Također, puno radimo s mladima jer je mnogo bandi, te ako su djeca prepuštena sama sebi – uzimaju ih.

Zatim, u zadnje vrijeme dosta se susrećemo i s emigrantima – oni bježe iz Venezuele i onda ih puno bude na ulici, te dođu kod nas tražiti hranu, ali zapravo kada se susretnu s nama, tada se zadrže i na duhovnoj strani. Napustili su svoje obitelji, napustili su svoju zemlju, a pogotovo ako su sami – jako im je teško, a ovako kada ponovno pronađu Boga koji im da snagu – bude lakše“, ispričala je novakinja Juretić o djelovanju njezine zajednice.

Dodala je i da kada se održavaju duhovne vježbe, svi pomažu s molitvama, predavanjima i svim aktivnostima koje inače imaju. „Vodili smo dječji zbor u jednoj župi, imamo predavanja i vjeronauk za dečke iz centra za ovisnike – jer su blizu nas; i radimo s mladima – poglavito s djevojkama koje su kod nas u internatu. Uz to, ja vodim svu korespondenciju koju imamo jer s. Lenkane stigne“, spomenula je uz osmijeh.

Kad si kupin mali… autobus!

Saznali smo i kako njezina družba trenutno planira kupiti autobus, kada se bude moglo, koji bi im znatno olakšao djelovanje. „Imamo dvije naše kuće: u Quitou (glavni grad) – gdje nam je škola, i u Santo Domingu nam je biskup dao na korištenje bogosloviju koja više ne služi toj svrsi. Kako na toj relaciji održavamo duhovne vježbe, moramo ići s 2 – 3 automobila da možemo dovesti svu našu djecu.

Uz to, nastojali bismo napraviti kao jednu veliku učionicu gdje bismo imali predavanja, ali i za jaslice i sastanke“, podijelila je s nama Magdalena želje i planove, a mi bismo rekli potrebe, svoje zajednice.

Jezik koji se uči u „sapunicama“

Zanimalo nas je i kako se snašla s jezikom ova mlada Dalmatinka. „Kada sam prvi put otišla, znala sam samo hrvatski jezik i ništa više“, kazala je simpatično uz smijeh. „A tamo se priča španjolski tako da – svi su rekli kao preko serija smo naučili – a moj problem je bio što nikad nisam voljela gledati televiziju. Tri mjeseca sam bila skroz tiha – svi su mislili da sam neka ‘mirnica’ dok nisam naučila jezik. Dosta pomogne jer su i sestre i djeca koja su živjela tamo, i volonterke – svi jako susretljivi i imaju strpljenja. To mi je jako pomoglo ubrzati učenje jezika“, iskrena je bila Magdalena koja od rujna kreće na studij teologije.

Na kraju je poručila kako voli reći da za nju nisu misije samo otići daleko, već je prvo potrebno biti pozvan činiti misije gdje jesmo. „Ako je netko pozvan imati obitelj – prvo treba biti misionar u svojoj obitelji; u svojoj župi kao laik; ili ako su već pozvani na redovnički život – može se biti misionar tu gdje se pozvano, nije bitno ići daleko, odvojiti se toliko od svoje obitelji. Već moći odgovoriti na poziv, i Božji i osobni, ondje gdje jesmo“, kazala je vedro buduća redovnica Magdalena Juretić.