U vrijeme kada nam se čini kako laž trijumfira nad istinom, tama nad svjetlom, ludilo nad zdravim razumom, a zlo nad dobrim, smatram prikladnim pisati o nedavno proglašenom svecu, briljantnom umu 19. stoljeća. Njegov životni put je svjedočanstvo svima koji traže čvrsto uporište u doba nesigurnosti, kaosa i beznađa, kao i putokaz onima koji, istinski tragajući za smislom života, propituju gdje pronaći najuvjerljivije dokaze dostojne razuma i najdublje čežnje čovjekova srca. Životno iskustvo ovoga sveca uči kako se cjeloviti odgovori na ova pitanja mogu pronaći jedino u krilu Katoličke Crkve, stoljetne čuvarice Isusova izvornoga nauka, piše tajnik provincije Bosne Srebrene fra Damir Pavić za Svjetlo riječi.

Njegovo ime je John Henry Newman. Svestrani i nadareni čovjek snažnoga karaktera koji je prošao zanimljiv životni put. Nadprosječno inteligentnom i ambicioznom mladiću džentlmenskoga ponašanja, čiji otac je bio londonski bankar i član masonske lože, izvrsne ocjene po završetku studija prava na Oxfordu obećavale su blistavu karijeru. Međutim, njegovo čisto srce težilo je za uzvišenijim stvarima koje nadilaze blještavilo ovoga svijeta. Kao mladić došao je do spoznaje da vjerske vrednote treba staviti na prvo mjesto. Kao student ovako je pisao svome bratu: “Moja je dnevna molitva, nadam se da dolazi iz srca, da ovdje ne bih želio steći nikakvu čast ako bi mi pružila i najmanji povod za grijeh.” Shvaćajući kako profinjeno ponašanje ne vrijedi mnogo ako svoj oslonac nema u Bogu, on u jednom od svojih spisa na neobičan način, Isusovim rječnikom, opisuje razliku između građanski odgojena čovjeka i njegove suštinske suprotnosti: “Obična prosjakinja, poderana, prljava i ne nadasve istinoljubiva, ako je pobožna, u Božjim očima je vrjednija od uzornog, pravednog, poštenog, uglađenog i savjesnog čovjeka, koji sve ove kreposti ne posjeduje po nadnaravnoj moći, nego po naravi.”

Moja je dnevna molitva, nadam se da dolazi iz srca, da ovdje ne bih želio steći nikakvu čast ako bi mi pružila i najmanji povod za grijeh.

Nakon što je mladi odvjetnik pravo zamijenio teologijom, postao je đakon Anglikanske Crkve. Apostolskim žarom zauzima se prvenstveno za radnike i sirotinju, a samu ideju viših i nižih slojeva društva odbacuje s gnušanjem. Na prvom mjestu mu je spasenje duša. Posebna priča bile su njegove propovijedi koje je držao u sveučilišnoj crkvi sv. Marije u Oxfordu. Profinjenim, ali jednostavnim jezikom osvajao je srca slušatelja. U silnoj želji za obnovom vjere, sa skupinom istomišljenika želi pokrenuti “drugu reformaciju” protiv liberalizma i ideje Crkve sjedinjene s državom. Sir Francis Doyle, poznati suvremenik, ovako opisuje snagu njegovih propovijedi: “Izvanredni duh tog velikog čovjeka sve je privlačio poput magneta… Nikada nisam slušao takve propovijedi… Svoje slušatelje snažno je povlačio za sobom.” Jedna od tih propovijedi bila je prekretnica u životu poznatoga naučnika Warda koji se obraća te kasnije postaje jednim od ključnih ljudi Katoličke Crkve u Engleskoj.

Svojim uvjerenjem da istinska Crkva mora biti katolička i apostolska na sebe je navukao toliki gnjev brojnih anglikanskih uglednika da su njegov pokret nazivali samim “djelom Sotone”.

Iako se tomu dugo opirao, prelazak u krilo Katoličke Crkve dogodio se nužnošću činjenica do kojih je došao detaljnim studiranjem Svetoga pisma i crkvene povijesti. Newman kao polazište vjerovanja uzima prva četiri stoljeća kršćanstva. Brižljivo proučavajući koncile i spise crkvenih naučitelja, na poseban način sv. Atanazija, dolazi do spoznaje opravdanosti svih dogmi i nauka Katoličke Crkve, uključujući i potrebu apostolskoga nasljeđa odnosno papinske službe. Svojim uvjerenjem da istinska Crkva mora biti katolička i apostolska na sebe je navukao toliki gnjev brojnih anglikanskih uglednika da su njegov pokret nazivali samim “djelom Sotone”. Newman se odriče svoje službe i svih povlastica te se povlači u osamu. Pisma malobrojnim prijateljima iz toga vremena opisuju tešku kušnju i nesigurnost puta kojim je krenuo. Njegovi ga odbacuju, a onima kojima se kanio pridružiti gledaju ga sa sumnjom i oprezom. Konačno, u 44. godini izmolio je katoličko vjerovanje i primio sakrament potvrde.

Najveća pak tragedija bilo je nepovjerenje i neprijateljstvo pojedinaca u Katoličkoj Crkvi kojoj je pristupio.

“Bijaše to kao da sam nakon nemirnoga mora dospio u luku”, tako je vlastitim riječima opisao svoju sreću obraćenik Newman. Ipak, tamni oblaci će ubrzo ponovno prekriti njegovu dušu. Velika bol bila je što su majka i sestra, kao i brojni prijatelji prekinuli svaki odnos s njime. Najveća pak tragedija bilo je nepovjerenje i neprijateljstvo pojedinaca u Katoličkoj Crkvi kojoj je pristupio. O tome će napisati ovako: “Kao katolik imao sam više kušnji i patnje nego kao anglikanac. Ipak, nijednog trenutka nisam poželio krenuti natrag.” Jednostavno je znao da trpi zbog ljudskoga faktora u Crkvi, a u onaj božanski nikada nije sumnjao.

Nakon studija u Rimu i svećeničkoga ređenja vraća se u domovinu, gdje uz protivljenja poduzima brojne inicijative, radeći na vraćanju ugleda katoličanstva u društvu i kulturi. Bio je daleko ispred svoga vremena, dijeleći sudbinu brojnih proroka i obnovitelja čiji jezik su mogli razumjeti tek kasniji naraštaji. Konačno, djelom Apologia pro vita sua, istinskim biserom engleske proze u kojem Newman opisuje svoj duhovni put, povratio je povjerenje sviju. U osamdesetoj godini dodijeljena mu je kardinalska čast.