Razmišljajući o svemu što me okružuje, pišem vlastito razmišljanje, koje nije stav Crkve niti neke grupe ljudi, nego moje osobno, piše na svom Facebook profilu don Grgur.

Danas je doista opasno razmišljati svojom glavom, poslužiti se zdravom logikom i procjenjivati situacije. Postalo je čudno i uvredljivo ako netko razmišlja drugačije, ako pliva uzvodno boreći se sa strujom ovoga svijeta, oslonjen na Boga. Odmah postaje „ zatucani tridentinac“, konzerva, pa čak i čudak u očima onih koji bi trebali isto ili jako slično živjeti. Postalo je čudno vidjeti svećenika u njegovoj uniformi, postalo je čudno ako kaže da se moli i trudi živjeti ono što je obećao Bogu i Crkvi. Čuđenje svijeta ne iznenađuje, to je očekivano i posve normalno. No, najveće čuđenje dolazi od onih koji su unutar Crkve, iščuđavaju se i ruše u nesvijest gledajući nekog komu je stalo, nekog tko se trudi i tko gori za one najvažnije vrijednosti – one koje su daleko od materijalnih i društveno-političkih.

Neki se probiju kroz čitavu crkvu dok mobitel zvoni i idu se ispred javiti, i naravno toliko viču da ih se sve čuje unutra: „ Ne mogu sad pričati, na Misi sam .. alo … ode signal .. alo“

Gledam cijelo ljeto ljude kako dolaze u crkvu u raznim „modnim kombinacijama“ – jer njima je vruće pa trebaju biti gola ramena, suknje iznad koljena, svake vrste šlapa na nogama, i obavezno treba raditi što veću buku lepezama i kartonima – da se pokaže kako je stvarno jako vruće u sred ljeta. Pitam se o nama kršćanima – jesmo li izgubili osjećaj za sveto, osjećaj za otajstveno i prije svega osjećaj za Boga? Mobiteli stalno zvone za vrijeme sv. mise, ponekad imam osjećaj da sam u telefonskoj centrali, a ne u crkvi. Neki se probiju kroz čitavu crkvu dok mobitel zvoni i idu se ispred javiti, i naravno toliko viču da ih se sve čuje unutra: „ Ne mogu sad pričati, na Misi sam .. alo … ode signal .. alo“ i tako svako malo netko „prvi puta“ to isto učini. Unatoč natpisima i usmenim upozorenjima, ipak je prioritet sve osim sabranog sudjelovanja u sv. misi.

Možda je glavni problem u nama svećenicima, jer iz nas treba isijavati ljubav prema onome što činimo, da bi ju osjetili i prihvatili vjernici. Stoga je zasigurno na nama velika odgovornost pred Bogom, odgovornost koja nema nikakvog opravdanja.

Sve više ljudi traži pomoć psihijatara, depresivni su i nesretni. Mladi ljudi umjesto djece, imaju psa ili mačku, nesretni su i nezadovoljni svojim životom.

Unatoč tolikim tehnološkim i znanstvenim dostignućima, čovjek je umjesto poboljšanja kvalitete života i međuljudskih odnosa, još više narušio sve to. Dopustili smo da nas zarobi ono što je trebalo nama služiti – klasična prijevara. Ne znamo živjeti bez punjača za mobitel i interneta, sve moramo slikati i snimiti, a u srcu nemamo uspomene, prijatelji su nam virtualni, pa je i ljubav i iskrenost postala virtualna, nedostatna za ispunjenje našeg srca. Sve više ljudi traži pomoć psihijatara, depresivni su i nesretni. Mladi ljudi umjesto djece, imaju psa ili mačku, nesretni su i nezadovoljni svojim životom. Tako žive ganjajući karijeru, a onda u starosti traže eutanaziju jer „njih nitko ne voli“. Pitam se kome su čitavog života poklanjali svoju ljubav – autima, kućama, eurima i funtama… Sada bi sve to dali samo da ih netko voli i prihvaća. Beton nema srce, lim ne može voljeti, pas ili mačka ne može brinuti o nemoćnim vlasnicima.

Čovjek današnjice je zaslijepljen vlastitim odrazom – sve štima i uređuje prema vlastitim prohtjevima, ne brinući o drugome tko isto ima svoje potrebe. Toliko toga se obećava, a malo što se ispuni. Tisuće riječi se govori, a ni jedna nema svoju težinu. Svi znaju savršeno urediti život drugoga, a njihov se ruši u glupostima.

Istina je postala teorija zavjere, laž je obukla odjeću istine i lažnim svijetlom zasljepljuje ljude koji su svoj razum stavili na pauzu, a vjeru shvaćaju kao dio folklora. Vlastiti razum su ubili da bi prihvatili razmišljanje televizora, portala, novina… Bez kritičkog pogleda na to sve, bez razmišljanja i ikakvog vaganja što je dobro, a što zlo. I tako već godinama.

Kršćani se iščuđavaju što je abortus grijeh, čude se protivljenju eutanaziji, nije im jasno zašto ne mogu biti kumovi na krštenju ako su u stanju teškog grijeha – ipak oni žele biti svjedoci vjere tom djetetu. A kada se svećenik jasno postavi, povlače veze i vrše svakakve oblike pritiska. Sad ti opstani u kaosu. „Moraš prihvatiti neke stvari, ne trebaju nam sukobi“ reći će neki „dobronamjerni“. A ja se pitam zar nije otvoren sukob između dobra i zla, zar nismo u stalnoj borbi u kojoj pobjeđujemo samo ako se oslanjamo na Boga?

Sve ima svoje vrijeme, kako Propovjednik u svojoj knjizi piše, sve se mijenja i prolazi – samo Bog ostaje uvijek

Uvijek imam dvije mogućnosti: prva je zagledati se u zlo, a druga je zagledati se u dobro. Ja odlučujem svjestan zla koje se događa, dignuti svoj pogled prema jedinom Dobru – Isusu Kristu, i kršćanski živjeti najbolje što mogu. Ima svega i svačega, ali moj prioritet mora biti spašavanje duša, a ne gubljenje vremena i snage na teoretiziranje o zbivanjima u svijetu. Razborito se koristiti razumom – da, ali iznad svega toga biti nošen živom vjerom i pouzdanjem u Božju svemoć. To je plan i program kojega biram. Polako, sve će Bog posložiti – polako.

Unatoč svim problemima i pokušajima zla da zastraši Božje stado, a posebno svećenike – pronalazim utjehu i poticaj u Isusovim riječima „Ja sam s vama“. Nošen onim što sam teoretski i praktično naučio u svojoj formaciji, a posebno u životnom hodu, stavljam svoje pouzdanje u Boga i znam da sam na strani pobjednika. Sve ima svoje vrijeme, kako Propovjednik u svojoj knjizi piše, sve se mijenja i prolazi – samo Bog ostaje uvijek. Stoga nastavljam svoj svećenički put zagledan u dva najdraža Srca – Srce Isusovo i Srce Marijino.