Što činimo ovdje i sada kako bismo živjeli duhovnost koju nam je Krist prvi dao? Treba li nam Kristov ponovni dolazak? Ne, jer nas nikada nije napustio. Trebamo li ljubav Duha Svetoga još jednom izliti? Ne, jer se ta ljubav nikada nije prestala izlijevati. Sve što je potrebno je ponovno početi činiti ono što je sam Isus propovijedao i prakticirao i na što je sveti Petar pozivao prve obraćenike na dan Duhova. Što jednostavno znači stalno se obraćati Bogu kroz sve dublji molitveni život, koji će mu omogućiti da učini za nas i preko nas i za ‘svijet u potrebi’ ono što nitko drugi ne može. Na taj će način najjednostavniji vjernici uskoro otkriti da njihovo znanje o tome što je stvarno važno ovdje na zemlji beskrajno nadmašuje znanje drugih, piše David Torkington s portala Catholic Stand.

Prosvjetiteljstvo zasljepljuje

Stoljećima su slobodni mislioci prosvjetiteljstva zapanjivali svojim filozofskim spekulacijama, oni koji nisu imali duhovne domove u koje bi otišli. Nikome nije palo na pamet da se međusobno ne slažu, osobito oko onog najvažnijeg, istinske praktične mudrosti koja nam je svima potrebna da bismo živjeli smislene i ispunjene živote s onima koje volimo. Dakle, kako bi se itko od njih mogao približiti Istini koju je Krist naučavao u Evanđeljima? Bili su jednako daleko od istine koju je Krist donio, kao što su bili slobodoumni biblijski reformatori prije njih.

Možda su svi imali istu Bibliju iz koje su čitali, ali svatko ju je tumačio prema neočišćenom sebi, a ne prema nadahnuću Duha Svetoga.

To je neizbježno dovelo do tumačenja koja su mijenjala Božje riječi, a time i njegovu volju, kako bi odgovarala njihovoj vlastitoj. To je dovelo do toga da su njihovi protivnici rekli: “Protestant, Biblija u ruci je sam svoj papa”, a to je dovelo do građanskog rata u Engleskoj. U tom ratu, tobože oko političke moći, obje su strane bile unutarnje podijeljene različitim vjerskim tumačenjima istine. Na kraju rata nisu se pomirili i dalje su se dijelili sve do danas. Ako je Krist molio za jedinstvo i inzistira da je to znak prisutnosti Duha Svetoga na djelu u njegovom izabranom narodu, kako onda može biti potpuno prisutan u svakoj različitoj i nesložnoj sekti koja vjeruje da oni i samo oni imaju monopol nad istinskom mudrošću. (Vidi Luka 11,17; Marko 3,25; Matej 12,25).

Svaki iskreni kršćanin koji svakodnevno moli, bez obzira ima li IQ 45 ili 145, primit će pravu Bogom danu mudrost koja ne ovisi o moći ljudskog mozga ili intelektualnom učenju, kao što životi svetaca jasno pokazuju.

Slobodni mislioci posvuda

Današnja tragedija je u tome što se slobodni mislioci u drugim kršćanskim religijama sada mogu pronaći i u katoličanstvu. Oni ne žele promijeniti svijet tradicijom kojom upravlja Duh Sveti, već vlastitom samoželjnom ‘mudrošću’ uzetom postupno i nekritički iz sekularnog svijeta koji još uvijek čeka na iskupljenje. Prava je mudrost dar Duha Svetoga, dan onima koji ga traže u pročišćavajućoj kontemplativnoj molitvi na koju su svi pozvani, ali se premalo njih odlučuje za njom. Budući da ta mudrost dolazi od Boga, a ne od čovjeka, može se primiti samo u molitvi koja je otvorena svima.

Molitva / Unsplash

Prava mudrost

Prava mudrost je dakle otvorena svima, čak i najjednostavnijima koji mole, jer dolazi od Boga koji ljubi, a ne od čovjeka. Svaki iskreni kršćanin koji svakodnevno moli, bez obzira ima li IQ 45 ili 145, primit će pravu Bogom danu mudrost koja ne ovisi o moći ljudskog mozga ili intelektualnom učenju, kao što životi svetaca jasno pokazuju. Netko intelektualno “zakinut” može znati više o Božjoj ljubavi od najvećeg dobitnika Nobelove nagrade. To je jedina mudrost koja može trajno promijeniti naše živote na bolje i svijet kojemu smo predani služiti u Kristovo ime.

Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

Baš kao što sveti Franjo Asiški danas ne bi imao kvalifikacije da se pridruži Franjevačkom redu, niti bi župnik Arški danas imao kvalifikacije da uđe u sjemenište, ipak su obojica imali jednu neophodnu stvar.

Premda se u prioratima, samostanima i samostanima izgovara brevijar i pjeva služba božanska, psalmi koji su srce i duša ovih liturgija samo su vanjski izraz unutarnjeg osobnog odnosa s Bogom. Bez ljubavi prema Bogu koja se najprije uči i razvija u osobnoj molitvi, recitiranje ili pjevanje psalama uskoro može postati besmislena svakodnevna traka za trčanje kroz koju se mora proći što je brže moguće, ako se uopće govori. Ili još gore, može postati neka vrsta duhovnog koncerta. Moglo bi privući i vjernike i nevjernike i pridobiti njihovo divljenje jer mjesto na kojem se slavi i njegova intrinzična estetska ljepota čine da se osjećaju duhovno uzdignutima.

FOTO: EVANGELIZACIJSKA ZAJEDNICA SVETI DUH//TEČAJ FILIP

Međutim, ako to nije vanjski izraz Božje ljubavi koju je svaki pojedinac naučio u osobnoj molitvi prije početka liturgije, tada će, kako je rekao sveti Pavao, uskoro postati ništa više od zvečanja i ječanja. Oni koji bez ljubavi slave liturgiju služe se riječima i djelima koji nisu toliko nadahnuti njihovom potrebom da se svide Bogu, koliko da se svide zajednici za koju primarno vrše svoja stilizirana slavlja. Ukratko, čine čin komunalnog licemjerja.

Kako bi izbjegao da se to dogodi njegovoj braći, sveti Bernardin Sijenski ispisao je ove riječi zlatnim slovima oko zborova gdje su njegova braća recitirala božansku službu. „Ako srce ne moli, uzalud se jezik trudi“. “Si cor non orat in vanum lingua laborat”. On je samo podsjećao svoju braću što je sam Krist poučio svoje učenike u svoje vrijeme, citirajući Izaijine riječi: “Ovi me ljudi štuju usnama, a srce im je daleko od mene” (Matej 15:8-9 & Izaija 29: 13).

Put naprijed

Put naprijed nije promijeniti vanjske izraze naše vjere koji su nam predani kroz tradiciju, niti ih zamijeniti najnovijim površnim hirovima i maštarijama, već ih reanimirati iznutra. To se može učiniti samo snagom i prisutnošću Duha Svetoga koji jedini može ponovno oživjeti i okrijepiti one koji čame do smrti bez njegove preobražavajuće prisutnosti. Samo preko onih koji su ponovno posvetili svoje živote kako bi ga primili može se ostvariti preobrazba za kojom čeznemo više od bilo čega drugoga. Ovo ponovno posvećenje mora biti utjelovljeno u osobnoj svakodnevnoj molitvi bez koje sve drugo neće uspjeti. Jer kako je sam Krist rekao; ovo i samo to je “jedino potrebno”.