Uvijek me zbunjivalo, u Evanđeljima, kada sam zamišljao Isusa kako potiče na tajnost one koje je izliječio. S druge strane, nikad me ne čudi što ga korisnici njegove naklonosti, poput slijepaca koje je izliječio, ignoriraju i odlaze pričajući svima o divnoj stvari koja im se dogodila. Njihovo se ponašanje čini potpuno ljudskim, zar ne?
S druge strane, nikad me ne čudi što ga korisnici njegove naklonosti, poput dvojice slijepaca iz Mateja, ignoriraju i odlaze pričajući svima o divnoj stvari koja im se dogodila. Njihovo se ponašanje čini potpuno ljudskim, zar ne? Čini mi se da je Isus tražio puno od tih ljudi — da se vrate svojim obiteljima i prijateljima sa savršenim vidom i bez objašnjenja kako je do toga došlo, piše Simply Catholic.
Isus to opet čini, u Evanđelju po Marku, kada ozdravi gluhog čovjeka i reče mu: “Effata!” (“Otvori se!”). Čovjeku su se odmah otvorile uši, uklonjena mu je govorna mana i govorio je jasno. Isus im je naredio da nikome ne govore. Ali što im je više naređivao da to ne rade, to su oni to više objavljivali.
Ovaj put On naređuje ne samo objektu svog ozdravljenja, već i ljudima s Njim, da šute o Njegovoj čudesnoj naklonosti. Zapravo, tekst sugerira da ih je već nekoliko puta zamolio da o tome ne pričaju, ali bezuspješno.
Kad se nešto veliko dogodilo u našim životima, želimo to podijeliti s drugima, a to je Isus priznao u Lukinom evanđelju, kada je govorio o ženi koja je izgubila svoj novčić: „Ili koja žena koja ima deset novčića i izgubi jedan ne bi upalila svjetiljku i pomesti kuću, pažljivo pretražujući dok je ne nađe? A kad ga nađe, sazove svoje prijatelje i susjede i kaže im: ‘Radujte se sa mnom jer sam našla novčić koji sam izgubila’” (Luka 15,8-9).
Ovo ima više smisla. Za nečim izgubljenim, a zatim pronađenim vrijedi uzviknuti, a mi smo pozvani da budemo svjedoci Radosne vijesti – da govorimo o velikom djelovanju Boga u našim životima.
Prije nekoliko mjeseci napravio sam opću ispovijed. Trebalo je više od tri sata, za koje sam vrijeme doživio tako obilje istinskog ozdravljenja – u jednom trenutku sam doslovno mogao osjetiti kako težina koja je desetljećima stajala na mojim prsima jednostavno odlazi – da sam nagovarao svakoga tko bi slušao da učini isto. Pomeo sam svoju kuću i otkrio nešto što sam izgubio, i želio sam da se svi “raduju sa mnom”. Isus bi razumio moje ponašanje.
Što se toga tiče, sam je Isus priznao da je čuvanje tajni u konačnici uzaludan pothvat: “Jer nema ništa skriveno što neće postati vidljivo, ni ništa tajno što se neće saznati i izići na vidjelo” (Luka 8,17).
Možda prvo Markovo poglavlje baca svjetlo na Isusovu povučenost; Isus liječi gubavca i potiče ga da nikome ne govori, nego da se pokaže svećenicima. Gubavac je vijest proširio po cijelom kraju tako da Isusu nije bilo moguće otvoreno ući u grad. Ostao je vani, na pustim mjestima, a ljudi su mu stalno dolazili odasvud.
Pročitali smo priče o dobitnicima na lutriji. “Sretni” dobitnik počinje se osjećati kao samo hodajući bankomat, njegova ljudskost je podcijenjena, njegovu osobnost više ne vide ljudi koji su postali slijepi za sve osim za ono što on može pružiti, sve dok gotovine ne ponestane.
Isusovi iscjeliteljski darovi nikada nisu mogli nestati, ali je možda pokušavao spriječiti potrebite gomile da ga vide samo kao sredstvo za neposredni cilj, obezvrjeđujući Njegovo čovještvo i potpuno propuštajući čut Njegovu poruku. Takvo ponašanje spriječilo je Isusa da „otvoreno uđe u grad. Ostao je vani” (Mk 1,45).
Poticanje ljudi da nikome kažu bila je uzaludna želja s Isusove strane. Čovječanstvo je predobro znalo da bi na to moglo računati. Sve što je želio, međutim, bilo je da bude u stanju otvoreno hodati među ljudima koje je htio otkupiti, a ne biti prisiljen ostati vani, daleko od njih.
Potreba za tajnovitošću je prošla. Donesimo Isusa otvoreno u naše gradove i mjesta i obitelji, govoreći što je učinio za nas.