Stigosmo do Golgote, staroga i napuštenoga kamenoloma izvan zidina koji je vremenom pretvoren u gradsko groblje. Groblja su i mjesta na kojima, zbog njihove uređenosti, ljudi znaju otići u šetnju, piše fra Antonio Šakota za Radio Mir Međugorje. Ne treba, stoga, čuditi što evanđelist Ivan nakon Isusove smrti piše sljedeću rečenicu: „A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen.“ (19,41) Ipak, kako smo vidjeli u Getsemaniju, Ivan se voli igrati dvostrukim značenjima te nas, spominjući vrt, možda želi odvesti na jednu drugu razinu razmatranja Isusove muke.

„Tada im ga preda da se razapne. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.“ (19,16.18) Ako su dvojica razbojnika s jedne i druge strane, za pretpostaviti je da je Isus u sredini. Ipak, Ivan taj detalj posebno naglašava. Jer, razmatrajući o Isusovom križu on u njemu vidi stablo života koje bijaše u sredini edenskog vrta. Nakon što je jeo sa stabla spoznaje dobra i zla, čovjek biva istjeran iz vrta: „Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!“ (Post 3,22) Čovjeku se često žuri. Drago mu je prije vremena ubirati plodove koji tako znaju ostaviti gorak okus. Čovjek želi biti kao Bog, ali bez Boga. Da ne bi svojim snagama prije vremena ubrao sa stabla besmrtnosti, Bog ga stavlja na čekanje u školu strpljivosti. Jer, besmrtnost čovjek ne dobiva po sebi nego po Bogu. A Bog je odredio da to stablo bude Kristov križ po kojem će čovjek blagovati hranu besmrtnosti. Čovjek želi biti kao Bog vlastitim postignućima, dok pravi čovjek otkriva svoje božanstvo na sablasnom drvetu križa. Čovjek voli zauzimati prva mjesta, vladati i praviti se bogom, dok Bog po Isusu Kristu zauzima mjesto sluge i zločinca da bi po križu mogao doprijeti i do posljednjeg i najmanjeg čovjeka. Čovjek svojim snagama izaziva smrt, a Bog svojim poniženjem pobjeđuje smrt.

Čovjek voli zauzimati prva mjesta, vladati i praviti se bogom, dok Bog po Isusu Kristu zauzima mjesto sluge i zločinca da bi po križu mogao doprijeti i do posljednjeg i najmanjeg čovjeka.

Postoje još dvije slike kojima je Isus označio tajnu križa. Jednu je izrekao Natanaelu iz Kane Galilejske: „Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.“ (Iv 1,51) Ove Isusove riječi u križu vide ispunjenje Jakovljevog sna o ljestvama koje stoje na zemlji a vrhom do neba dopiru, po kojima se anđeli Božji penju i silaze. Nakon sna Jakov je uzviknuo kako su to vrata nebeska (usp. Post 28,10-17). Križ je mjesto komunikacije neba i zemlje. Po križu Bog mi dopušta vidjeti njegove tajne bistreći mi pogled za ono Božje. Križ je mjesto iskustva Boga. Bez križa nema mistike. Bez križa nema nadahnuća. Bez križa nema neba. Bez križa nema nade. Gledanje i razmatranje križa čovjeku daju novo svjetlo, novi pogled, novi smjer. Daje mu, jednostavno život vječni. Time dolazimo i do treće slike križa koju je Isus navijestio Nikodemu: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.

Stavljajući svoje rane u Kristove naše rane bivaju zaliječene.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3,14-17) Mojsije je podigao zmiju od mjedi kako bi nezahvalni narod koji je stalno mrmljao protiv Boga pogledom na nju ozdravljao od ujeda pravih zmija. Isusov križ je naš lijek protiv mrmljanja, nezahvalnosti i svih naših bolesti i rana. Pogled na križ i prihvaćanje križa čovjeku daju mir. Po našoj sljubljenosti s križem Bog nam vraća izgubljenu nadu. Stavljajući svoje rane u Kristove naše rane bivaju zaliječene. Podižući svoje oči u Kristov križ naši pogledi dobivaju novi sjaj, srce se otvara njegovim poticajima, a moje trpljenje po Kristovom križu nalazi svoj smisao.