U ovakvim vremenima nevoljama i zbrke, podjela i demonizacije, izolacije i iracionalnosti, sekularizma i grešnosti, mnogi bi kršćani mogli doći u iskušenje da zavape u nebo pitajući: “Isuse, gdje si?” Ipak, Isus nije daleko od nas. Došao je živjeti s nama (Ivan 1,14) i ostaje s nama (Matej 28,20). Isus nije izgubljen; mi smo. Održao je svoja obećanja. On je tamo gdje je rekao da će biti. Mi smo izgubljeni i po svojim prioritetima i svojim izborima daleko smo od Njega. Odgovor na naše molbe za skrivenim Spasiteljem i rješenje problema naše postkršćanske kulture mogao bi se, začudo, pronaći u znatiželjnoj, naizgled pogrešno postavljenoj biblijskoj priči iz skrivenog Isusova života, piše Catholic Stand.

Našašće u hramu

Je li bilo razloga zašto je sveti Luka u svoje evanđelje uključio priču o našašću u Hramu, jedinstveni događaj između Isusovog djetinjstva i Njegove javne službe? Ono što nekima izgleda samo kao nepotrebno prisjećanje iz djetinjstva našeg Spasitelja, drugi vjeruju da je s razlogom moralo biti sačuvano u Svetom pismu. Ali koji je razlog? Zašto evanđelje opisuje tako neugodan događaj, gdje su čedni i poslušni Josip i bezgrešna i nesebična Marija zapravo izgubili Božjeg Sina na tri dana? Svakako, nije se time željelo pokazati da je Isus bio niti buntovni mladić niti prvak Svete zemlje u skrivačima. Niti je to uključeno kao uputa da moramo bolje paziti na svoju djecu ili pokazatelj da je adolescent Krist ne samo impresionirao već i nadvisio najučenije vođe Judeje.

Sjetite se da Marija i Josip nisu nigdje pronašli Isusa – na primjer u putujućoj karavani ili negdje na jeruzalemskim ulicama. Ono što je bilo značajno i moglo bi objasniti njegovo uključivanje u evanđelja jest to da je Isus pronađen u Hramu. Bog je zahtijevao da Njegov narod odlazi u jeruzalemski hram tri puta godišnje.

Čini se da je možda Bog želio da njegov narod hodočasti, trpi neugodnosti i osloni se na Njegovu providnost. On to nije učinio trajnim zahtjevom za svoju dobrobit, ili zato što želi ili treba poštovanje, već za njihovo dobro, jer im je to potrebno. Jer njihova poslušnost Njegovim propisima bila je način na koji su iskazali svoju ljubav prema Njemu, nad vlastitim palim i često poremećenim željama, Njihova poslušnost rezultirala je blagoslovima, ali ih je i čuvala, odvojila od susjeda pogana i omogućila im da budu sveti. Čak su i Marija i Isus slijedili te propise iako su bili bezgrešni i nisu morali ići u Jeruzalem ili u Hram prinositi žrtve.

Ipak, jedan od ovih vjerskih zahtjeva, naime Pasha, bio je razlog zašto je Isus bio u Jeruzalemu i u Hramu, a ne u Nazaretu udaljenom nekih devedeset milja. Da Josip i Marija nisu doveli Isusa u Jeruzalem, ne bi bilo priče o Hramu niti bi se to spominjalo u Bibliji.

U skladu s tim, mladi Isus ne bi pokazao da Bog želi više od pukog minimuma, više nego što ga tražimo jer moramo, ili iz straha od kazne. On želi sve od nas i da ga slobodno i često tražimo. Isus nam je bez riječi pokazao kako trebamo staviti Boga na prvo mjesto, provodeći tri dodatna dana u Kući svoga Oca, čak i uz rizik da ne posluša, ili bolje rečeno, razočara svoje roditelje i izazove im neizrecivu, neopisivu tugu, strah i tjeskobu . Ovo je poruka za nas i vjerojatni razlog zašto je Duh Sveti nadahnuo svetog Luku da je sačuva za sve kršćane – da Bogu moramo dati svoje prvo i najbolje, slobodno i potpuno, ne zato što se to od nas traži, već iz ljubavi, unatoč onome što drugi misle, čak i uz rizik da razočaraju ili ne poslušaju muškarce.

Kuća za Boga

Kralj David je htio sagraditi ovu kuću za Boga. Bog je na Davidov prijedlog odgovorio igrom riječi, u biti učinkom: “Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam?  (2. Samuelova 7, 5-17). Ispunjavajući ovo Očevo obećanje, Isus se također poslužio igrom riječi pri uspostavljanju svog vječnog Kraljevstva na stijeni sv. Petra: „I kažem vam, ti si Petar (stijena), i na ovoj stijeni sagradit ću svoju crkvu , i vrata paklena neće je nadvladati ”(Matej 16,18).

Dvostruka upotreba dosjetki od strane Oca i Sina prekinula je vezu između njih dvoje i uspostave Crkve koja je ispunila Očevo obećanje i plan. Ako je Hram bio samo srce izraelske religije i čudo poganskog svijeta u kojem je boravio sam Bog i gdje su se događale žrtve, koliko su natprirodno značajnije naše crkve koje su ispunile i zamijenile židovski hram koji je potpuno uništen četrdeset godina nakon raspeća i nikad obnovljen? Pogotovo kad Novi hram nije izgrađen od kamena i cedra, već je to samo Kristovo tijelo, božansko-ljudsko biće, oživljeno kucajućim Srcem Isusovim i dahom Duha Svetoga.

Gdje možemo pronaći Isusa

Nije li moguće ili čak vjerojatno da je Duh Sveti htio ovu jedinstvenu anegdotu iz skrivenih trideset godina Kristovog života uključenu u Bibliju samo da nas podsjeti gdje možemo pronaći Isusa? I da je njegova poslušnost Ocu vječna, kao i Njegova ljubav i želja da bude s nama kao zarobljenik ljubavi u skromnom obliku kruha. Pa ipak, koliko malo ljudi uopće zna da je Isus uistinu prisutan, da boravi među nama, a daleko manje njih se uopće trudi posjetiti ga?

Nije li razlog zašto je nekadašnja kršćanska kultura naizgled na rubu uništenja jer premalo ljudi provodi vrijeme s Isusom u Kući njegova Oca, a previše ga traži, ili zamjene za njega, na svim krivim mjestima?

Zato je došao na svijet i to je ono što najviše želi, da nas preobrazi silnom snagom svoje božanske prisutnosti koja nam je dostupna za obožavanje i primanje. Isus nam je pokazao kako i mi trebamo komunicirati s Bogom, obožavajući ga i primajući ga često, slobodno, a ne iz obveze u zahvaljivanju i zadržavanju te razine intimnosti i sjedinjenja nedostupne drugdje, prije dijeleći ga s drugima.

Zašto ste me tražili? Zar niste znali da moram biti u kući Oca svojega? ” (Luka 3,49)

Nije li to danas za nas, iz usta samoga Isusa, mjesto koje uvijek možemo pronaći u kući Oca njegova? Ne ostaje li On i danas tamo, skriven, ali u svom proslavljenom tijelu, krvi, duši i božanstvu, čekajući da ga dođemo pronaći u bilo kojoj otključanoj katoličkoj crkvi? Ne nada li se da će svi koji su ga izgubili, a daleko su od njega, doći na misu i klanjanje da ga pronađu? Ne održava li se tamo još uvijek njegova žrtva koja nas je spasila? I ne nastavljaju li Njegove riječi koje se tamo još uvijek objavljuju i nadahnjuju čak i najučenije među nama? Zar oni koji su ponovno s Isusom u ovim današnjim katoličkim hramovima ne rastu u mudrosti i milosti, idući naprijed donijeti Isusa drugima?

Naše crkve su duhovni epicentri

U tisućljetnom vrhuncu kršćanstva, naše su crkve bile društvena i duhovna središta oko kojih su se širila sela i gradovi, gdje su se ljudi svakodnevno okupljali kako bi živjeli autentične kršćanske živote te tugovali i zajedno slavili tužne i radosne prekretnice života . Danas su mnogi previše uhvaćeni u nezasitni ciklus utjehe i konzumacije, zavedeni demonskim smetnjama i u suštini robovali praznim, zemaljskim vezanostima, da nikada ne misle na Isusa, a još manje traže Ga.

Ipak, ako je čak i Marija morala otići tamo kako bi Ga pronašla, a Isus se povlačio iz svijeta kako bi razgovarao sa svojim Ocem, koliko više od toga trebamo biti tamo, sudjelovati u Svetoj žrtvi i primati zasluge, milosti , i blagoslovi križa. Shvaćali mi to ili ne, naše su Crkve zahvaljujući misi i vječnoj prisutnosti Krista na zlatnom prijestolju šatora duhovni epicentar naših zajednica.

Sada više nego ikad, kad smo pod takvim stalnim i složenim napadima, moramo potražiti utočište u tim oazama milosti i mira, obnoviti se i napuniti u ovim duhovnim uporištima prije nego što krenemo braniti ono što je dobro. Jer tek ovdje, unutar Novog hrama koji je uspostavio Isus, možemo primiti Janjetovu krv koja pobjeđuje zlo (Otkrivenje 12,11).