Evanđelje

Dok je Isus posljednji put putovao u Jeruzalem iz Galileje, sveti Luka nam kaže da je zadužio sedamdeset i dva učenika “koje je poslao ispred sebe u paru u svaki grad i mjesto koje je namjeravao posjetiti.” U Njegovom oslanjanju na druge da mu pomognu objaviti kraljevstvo Božje, On nas podsjeća na Mojsija, koji je ovlastio sedamdeset starješina da budu proroci u Izraelu tijekom Izlaska (vidi Brojeve 11,24-25). Veliko vijeće, sa svojih sedamdeset i jednim starješinom, oblikovalo se prema ovoj strukturi vodstva. Zašto sedamdeset? U Postanku nalazimo da je postojalo sedamdeset nacija koje su činile temelj drevnog svijeta. Služba od približno sedamdeset učenika, dakle, predviđa širenje evanđelja diljem svijeta, piše Gayle Somers s Catholic Exchange.

Isus vidi spremnost “žetve” Božjeg naroda. Dugo iščekivanje svijeta da će netko doći spasiti sada se ispunjavalo. Isus govori o vremenu koje je potpuno unutar Božje Providnosti. Iako je “žetva” “obilna”, Bog je taj koji će izabrati i poslati radnike da je požnju. Sve što je dovelo do utjelovljenja u povijesti svijeta i sve što iz toga slijedi u Božjim je rukama.

Gospodine Isuse, pomozi mi da ostanem usredotočen na ono što Ti tražiš od mene, a ne na ishod.

Isus daje konkretne upute učenicima. Ovo će biti kratka ekspedicija, jer će ih sam Isus slijediti nakon njihovih posjeta. Nema potrebe za pakiranjem i pripremama za dugi boravak. Zbog svoje kratkoće i hitnosti, najavljujući Isusov dolazak, moraju izbjegavati sve smetnje (“ne pozdravljajte nikoga putem”). Oni trebaju prihvatiti gostoprimstvo onih kojima su poslani (“radnik zaslužuje svoju plaću”). Ovo je načelo, koje se često ponavlja u Novom zavjetu (vidi 1 Kor 9,14; 1 Tim 5,18), da one koji rade u službi Evanđelja trebaju uzdržavati korisnici te službe. Crkva stoga, slijedeći ovaj naputak, obvezuje svoje članove da iz svojih prihoda pridonose Crkvi (v. KKC 2043, 2122). Desetinu ne dajemo zato što to od nas traži svećenik, nego zato što to Isus traži.

Učenici trebaju liječiti bolesne i propovijedati dolazak Božjeg kraljevstva. Oni koji ih ne prime dobit će opomenu. Židovi su poznavali ovaj postupak otresanja prašine s cipela. Činili su to kad god bi putovali na pogansko područje i zatim se vraćali u Svetu zemlju. Bio je to znak da se žele odvojiti od nečistoće pogana, koji su živjeli izvan Božjeg saveza. To što bi učenici upotrijebili ovu gestu protiv židovskih gradova koji su odbili primiti njih ili Isusa bila bi doista jaka izjava, jer bi to sugeriralo da je Božji narod saveza ovim odbijanjem zapravo odbacio taj savez.

Kada su se sedamdeset i dvojica vratili sa svog posla, što su prvo htjeli reći Isusu? “Gospodine, čak su nam i demoni podložni zbog Tvog Imena.” O da. Jesmo li ovo mogli očekivati? I nije li zato za Isusa, tada i sada, bilo riskantno graditi svoju Crkvu kroz ljudska bića? Učenici su se vratili s nevjerojatnim uzbuđenjem zbog vlasti koju su mogli primijeniti. Može biti opojno imati ovakvu moć. Isus priznaje da Njegovo kraljevstvo napreduje protiv sotonskih sila preko radnika u Njegovoj Crkvi. Međutim, On ih upozorava da se ne “raduju jer su vam duhovi podložni, nego da se raduju jer su vam imena zapisana na nebu”. Neće biti vječno važan apostolski uspjeh; to će biti poslušnost koja dolazi iz vjere koja će naša imena napisati (i sačuvati ih) u nebesku “knjigu života” (vidi Izl 32,32; Ps 69,28; Dan 12,1; Otk 3,5). Isus je bio spreman preuzeti rizike koji dolaze s izgradnjom ljudske Crkve, dijeleći svoj autoritet i moć s običnim ljudima. Kakva izvanredna izjava o Božjoj ljubavi prema stvorenjima stvorenim na njegovu sliku i priliku. Neka nam da milost da hodamo dostojno toga. (Lk 10,1-12, 17-20)

Prvo čitanje

Ovo čitanje dolazi iz dijela Izaijina proročanstva u kojem on proriče veliku obnovu Jeruzalema, doma naroda Božjeg saveza. To će se dogoditi nakon njegovog potpunog razaranja od babilonskog osvajanja, kazne za grijeh. Jeruzalem će biti mjesto užitka, obilja, udobnosti i radosti. Kada je to ispunjeno? Počelo se ispunjavati u našem čitanju evanđelja, kada je Isus poslao svoje učenike da liječe bolesne i propovijedaju o Isusovom dolasku. To je bilo vrijeme kada će “Gospodnja moć biti poznata Njegovim slugama”. Proročanstvo se nastavlja ispunjavati ne u zemaljskom, geografskom gradu modernog Jeruzalema, već u svjetskoj Crkvi, kraljevstvu Božjeg zavjetnog naroda koje se proteže nad cijelom zemljom. Ovo kraljevstvo odbija i pobjeđuje Sotonu gdje god cvjeta; njegovi su članovi sigurni i blagoslovljeni kao dijete u majčinu naručju. Ne zovemo uzalud Crkvu svojom “Majkom”. (Pročitaj Iz 66,10-14c)

Nebeski Oče, hvala Ti što si održao obećanje da ćeš obnoviti i obnoviti dom za svoj narod, sve od Edenskog vrta do vječnosti.

Drugo čitanje

Sveti Pavao nam pokazuje, iznutra, kako je to kada ljudi pozvani od Boga da propovijedaju Evanđelje žive svoj poziv na pravi način. Njegovo “hvalisanje” nije se odnosilo na njega samog i njegov autoritet. Njegovo jedino hvalisanje bilo je da je po križu “svijet meni razapet i ja svijetu”. Sveti Pavao nije mario za uspjeh kako ga ljudi mjere. On nije mario za “pravila” religije samo radi njih samih. Znao je da je važno biti “novo stvorenje” u Kristu, živjeti u vjernoj poslušnosti Gospodinu. Kršćani iz Galacije došli su pod utjecaj kritičara svetog Pavla, koji su ih pokušali uvjeriti da moraju držati uredbe Starog saveza, poput obrezivanja, kako bi se spasili. O njima kaže: “Neka mi nitko ne pravi nevolje; jer ja nosim Isusove biljege na svom tijelu.” U to su vrijeme robovi bili “označeni” kako bi pokazali posjedovanje od strane svojih vlasnika. Mnogi fizički progoni svetog Pavla ostavili su na njemu “tragove”. Bili su živi dokaz njegova ropstva Gospodinu – upravo onakav život kakav bismo očekivali od imena zapisanog na nebu. (Pročitaj Gal 6,14-18)