Može li blagoslovljeno jelo u crkvi za Uskrs biti posluženo osobi koja nije krštena i ateist je?

Naravno da se ta hrana može poslužiti svima. Blagoslovljena hrana se ne može usporediti s pričesti, to nije sakrament, nije nešto što bi bilo pridržano samo kršćanima, odnosno katolicima. Naime, u molitvi blagoslova hrane na uskrsno jutro govori se da bi ta hrana trebala ubuduće biti spomen svima onima koji je blaguju, spomen na Kristovo uskrsnuće i na naše buduće uskrsnuće. To je podsjetnik nečega što se dogodilo, odnosno podsjetnik onoga što će se tek dogoditi. Blagoslovljenu hranu koja se donese iz crkve, dakle, može blagovati bilo tko kao što se, recimo, za obiteljskim stolom ili u nekoj drugoj prigodi mogu naći i nevjernici, ateisti, agnostici, pripadnici drugih vjera, a domaćini kršćani pomole se na početku obroka. Time ne žele vrijeđati osjećaje onih koji ne vjeruju ili vjeruju drugačije i kao što gosti u trenutku molitve neće morati ustati od stola i otići, nego će sjediti, isto tako će i blagovati blagoslovljenu hranu, jer mi se prije obroka molimo da bismo Bogu zahvalili za hranu koju primamo, da bismo je blagoslovili i da bismo je blagoslovljenu mogli blagovati. Isto se može reći i za hranu koja se na uskrsno jutro blagoslivlja u crkvi. Ona se bez ikakvog problema može se staviti na stol svima da mogu svi od nje blagovati.

Tko osim svećenika može biti djelitelj pričesti?

U redovitim prilikama djelitelj pričesti je biskup, svećenik ili đakon, dakle, oni koji su zaređeni službenici Crkve. Naravno da postoje i izvanredne situacije. Na primjer, u zapadnoj Europi ima puno slučajeva u kojima u nedostatku svećenika pojedine župe vode laici. Svećenik dolazi samo kako bi služio misu i posvetio veći broj hostija koje onda kasnije, nedjeljama, budući da svećenika nema, laik može podijeliti okupljenima kada predvodi službu Riječi. Druga izvanredna prilika, koja je nama puno bliža, je situacija u kojoj se na župi nalazi stariji ili bolesni svećenik koji ne može fizički podijeliti pričest, dakle, ne može dugo stajati na nogama. Ili treća situacija, kada se na misi nalazi veliki broj ljudi, a jedan je svećenik. Da pričest ne bi trajala predugo pričest mogu dijeliti i laici, bilo muškarci bilo žene. Svećenik će po pastoralnoj razboritosti vidjeti tko je prikladan da bi mogao biti izvanredni djelitelj pričesti, takvoga predlaže biskupiji i traži za njega dopuštenje da može postati izvanredni djeliteljem pričesti. Na mnogim našim župama, pogotovo velikim gradskim župama, postoje takvi izvanredni djelitelji pričesti koji svećeniku pomažu u dijeljenju pričesti. Pričest ne ovisi o onome tko je dijeli, to je uvijek Tijelo i Krv Kristova. Vjernici zaista ne bi trebali zazirati od toga, iako čujemo, vidimo i primjećujemo da na župama određeni ljudi ne žele, na primjer, ići laiku ili laikinji koja pričešćuje, ali to zaista nema nikakve osnove. Na taj način čovjek bi mogao oštetiti samo samoga sebe, jer se izuzima od pričesti. Umjesto da postane dionik Kristova stola, on sebe ostavlja po strani. Tu bi trebalo nadići ljudske obzire i opaske koje imamo jedni prema drugima i jednostavno biti svjestan koga i zašto primam.

Ispovjedna tajna

Kad se radi o ispovjednoj tajni, ja osobno nisam nikada čuo da se neki svećenik, koliko god možda „kiksao” na nekim drugim područjima svoga života, ikada ogriješio o ispovjednu tajnu svjesno i namjerno. Može se dogoditi da nekada čovjek slučajno neke stvari oda, ali zato postoji pravilo da se o ispovijedi ne bi trebalo uopće govoriti. Može se govoriti na jedan potpuno općeniti način, ‘čuo sam takvo i takvo iskustvo’, ali onda se to mora na vrlo pažljiv način izreći, promijeniti sve okolnosti da se ne može nikako prepoznati o kome se radi. Svatko od nas svećenika duboko je svjestan kakvu kaznu povlači za sobom izdati ispovjednu tajnu. Kad bi netko od svećenika izdao ispovjednu tajnu, automatski pada pod kaznu izopćenja. Dakle, ne samo da više ne smije vršiti svećeničku službu, nego je automatski izopćen iz Crkve i to je kazna od koje može odriješiti samo papa. To su zaista ozbiljne stvari i mi svećenici, ako išta doživljavamo ozbiljno, onda je to upravo ispovjedna tajna. Postoje primjeri i kroz povijest da su određeni protucrkveni sustavi svećenike osuđivali na velike kazne zatvora i smrti jer nije izdao ispovjednu tajnu. Postoje knjige, npr. „Svećenik krvave haljine” ili „Žrtva ispovjedne tajne”, gdje su opisani svećenici odnosno slučajevi kada bi ubojica došao svećeniku, ispovjedio mu se i rekao da je ubio čovjeka, još k tome rekao i da je namjestio sve dokaze tako da ispadne da je ubojica ispovjednik, no svećenik ne smije otići na policiju. Dakle, i kad se radi o njegovoj vlastitoj koži, o njegovom vlastitom životu, ispovjedna tajna zaista je tajna koja nadilazi sve druge, recimo to tako, profesionalne tajne. Svi sustavi koji imalo drže do dostojanstva čovjeka i do vjerskih sloboda priznaju na sudu svećeniku priziv na ispovjednu tajnu.