‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ za Radiopostaju Mir Međugorje pripremio je fra Fran Ćorić, član Hercegovačke franjevačke provincije koji je na službi đakona u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

U našim uobičajenim obraćanjima Bogu, uvijek imamo neku sliku u glavi. Potrebna nam je predodžba takvog bića koja nam pomaže pri sabranosti unutar takvog dijaloga. I to je u redu. Jer nam je nepojmljivo razmišljati o nečemu što je van prostora i van vremena. I Isus, dok je hodao zemljom koristio je prispodobe kako bi nam, na nama razumljiv način pokušao dati zrnca shvaćanja onog što nas očekuje. Naše kasnije slike o Bogu, uslijed bogate i burne povijesti Crkve i razvijanja kršćanske duhovnosti, znaju biti onakve kakve nam odgovaraju u određenom trenutku ili životnom stadiju. Ne možemo govoriti da smo imali isti pogled na Boga kad smo bili djeca i kada ga promatramo s odmakom od nekoliko godina. I to je također u redu, budući da se kao ljudi uvijek mijenjamo i nije dobro da nam uvijek bude sve isto ili svejedno. Naravno da već ovdje uviđamo potrebu zdravog rasta u duhovnosti i spoznavanju Boga, a ne bolesno i sebičnošću zatrovano stavljanje Boga u kalup koji mu uopće ne pripada.

Ne možemo govoriti da smo imali isti pogled na Boga kad smo bili djeca i kada ga promatramo s odmakom od nekoliko godina.

Današnji evanđeoski ulomak nam može biti od velike pomoći u ovom rastu. Vidimo da Ivan, bez obzira na okolnost zatvora, postavlja pitanja. Nije ga strah razmišljati korak dalje od svojih uvjerenja, ali i njih same dovesti u stanje ispita. Možda postavljanje pitanja stavlja i nas pred ispit. Jer, ako uzmemo da su naša uvjerenja sastavni dio našeg identiteta, kako ih onda uopće preispitivati? Znamo da su dobra i provjerena jer su morala doći do nas na način da smo iskusili određeno povjerenje prema takvom stavu. Sasvim je logično da bi onda ona kao takva bila valjana i ispravna. Ali zar nije žalosno ako istu sliku Boga imamo od, primjerice, prve pričesti pa sve do vjenčanja? Kao da bi, u kontekstu naslova ove emisije, naša duša postala mrtvo i suho vrelo. Shvatljivo je da je proces promjene zahtjevan i izazovan, ali skoro da je nemoguće zamisliti bilo kakvu ljepotu bez teškoće nastajanja? Primjerice, ljepota rođenja novog života, bez teškoće trudova ili odličnog uspjeha u školi bez teškoće učenja, pamćenja i razumijevanja?

U konačnici, Bog koji samo šuti nije Bog u kojeg vjerujemo.

Ono što je vrlo poticajno u ovom evanđeoskom ulomku jest činjenica da Gospodin nikada ne ostavlja bez odgovora. U ovom kontekstu, Isusov odgovor Ivanu mu je savršeno dao do znanja da je on onaj koji ima doći. Što će reći samo po sebi da je Isus odgovorio točno ono što je Ivan htio čuti. Jesi li ti taj ili nisi? Ali u našem kontekstu to ne mora uvijek biti tako. Na naša pitanja ili molitve Bog će odgovarati na način kojeg on smatra najprikladnijim i kada smatra najboljim da to učini. Možda to neće biti neki čudesni, na vanjsku očitovani, zahvat u našu stvarnost, možda će to biti nešto potpuno suprotno od onoga što smo očekivali ili će u nama ostati pusta tišina. Ali to ni po čemu ne treba značiti da je Bog odlučio samo šutiti i ništa ne činiti. To bi bilo korjenito suprotno od onoga što je činio u Bibliji, jer je Biblija kao takva, možemo reći, povijest dijaloga između Boga i ljudi. U konačnici, Bog koji samo šuti nije Bog u kojeg vjerujemo. Taj Bog je biće odnosa i poziva i tebe da ga bliže upoznaješ! Bog te blagoslovio!