Došlo je do radikalne promjene u raspoloženju Elizeja kada je prorok Ilija bacio svoj ogrtač na njega. Prešao je od traženja vremena da prvo poljubi svoje roditelje na rastanku do odlučnog i velikodušnog čina: „Uzeo je jaram volova, zaklao ih… skuhao njihovo meso, dao ga je svom narodu. Zatim je otišao i slijedio Iliju kao njegov pratilac.”

Zašto ova neposredna promjena? Čini se da su ga Ilijine riječi duboko dirnule: “Vrati se! Jesam li ti išta učinio?” Vjerojatno je osjetio da ga Bog ne poziva samo da bude Ilijin nasljednik. Bog je također nešto činio njemu, dopuštajući mu da sudjeluje u Ilijinoj moći i autoritetu. Bio je velikodušan i hrabar u svom odgovoru na svoj poziv sve dok je vjerovao da Bog koji ga zove također djeluje na njega, piše Catholic Exchange.

Kad nas Bog pozove na određenu zadaću, On također nešto čini nama i u nama. Bog nas ne poziva da ga slijedimo kao da smo beživotno kamenje, nesposobno za bilo kakvu unutarnju promjenu ili rast. Jedna stvar koju Bog čini kada nas poziva jest da neprestano radi kako bi nas oslobodio svega što nas sprječava da odgovorimo na njegov poziv velikodušno i ustrajno. Ukratko, On se trudi za naš stalni rast u slobodi.

Ovo je poruka svetog Pavla Galaćanima: „Braćo i sestre: Za slobodu nas Krist oslobodi; zato stanimo čvrsto i ne pokoravajte se opet jarmu ropstva. Jer na slobodu ste pozvani” (Gal 5,1.13). Izazov nam je tu slobodu primiti na dar i dobro je iskoristiti.

Ako zlorabimo tu osobnu slobodu, “koristeći je kao priliku za tijelo”, doživjet ćemo osobnu degradaciju, međusobno uništenje, a na kraju i raspad zajednice, “Ali ako nastavite gristi i žderati jedni druge, pazite da jedni druge ne proždrete.”

Međutim, ako dobro iskoristimo tu slobodu, zapravo postajemo slobodniji da volimo i služimo drugima, “Služite jedni drugima kroz ljubav”. Možemo ponuditi uzajamno služenje i podršku jedni drugima i unaprijediti zajednicu samo kada dobro iskoristimo dar slobode.

Naš Gospodin Isus Krist postavlja snažne zahtjeve od nas kao svojih učenika jer nas ne poziva samo da budemo njegovi učenici. On također čini nešto i nama što samo On može učiniti – daje nam udjela u svojoj slobodi kao Božji ljubljeni Sin, „Onima koji su ga primili, koji su vjerovali u njegovo ime, dao je moć da postanu djeca Bog” (Iv 1,12). Isus nas oslobađa i trudi se povećati tu slobodu u nama dok odgovaramo na svoja zvanja.

Doživljavamo unutarnji otpor u našim obvezama prema Njemu jer smo toliko usredotočeni na troškove, neugodnosti, neizvjesnosti, žrtve, itd., u našem pozivu. Unutarnji otpori prevladavaju jer ignoriramo mnoge načine na koje Gospodin radi kako bi nas doveo do mjesta unutarnje slobode potrebne za našu vjernost našem predanju Njemu.

Evanđelist Luka pokazuje nam tri načina na koja naš nedostatak unutarnje slobode dovodi do loše predanosti Kristu kao Njegovim učenicima. (Lk 9,51-52 ).

Imamo one koji se uopće ne obvezuju kao Isusovi učenici. Oni su poput snježnih pahuljica u svom prolaznom žaru. Govore samo prazne riječi entuzijazma: “Pratit ću te kamo god kreneš.” Utihnu kada Gospodin govori o stalnim zahtjevima i neizvjesnostima da Ga slijede: “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu.”

Ova prva skupina puno govori i daje puno praznih obećanja, ali joj nedostaje ikakva akcija u učenju. Nisu spremni ništa žrtvovati. Boje se što ih može koštati učeništvo. Oni su robovi svoje udobnosti i sigurnosti. Oni žele imati kontrolu nad onim što im se događa dok slijede Gospodina. Odbojni su od svake ideje o neizvjesnosti kao Kristovi učenici.

Ima onih koji odgađaju preuzimanje obveze kao učenika: “Gospodine, pusti me prvi da pokopam oca.” Umjesto da počine kada su pozvani, ovaj tip čeka iluzorno bolje i prikladnije vrijeme za predaju.

Oni mogu tvrditi da sada nisu spremni ili da nisu dovoljno dobri ili sveti da se počine. Oni također mogu tvrditi da prvo žele riješiti neke osobne ili obiteljske probleme prije nego što se obavežu. Isus odbacuje ideju da postoji povoljnije vrijeme za počinjenje od sadašnjeg trenutka: „Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. A ti idi i naviještaj Kraljevstvo Božje.”

Konačno, postoje oni koji se zbog prošlosti polovično obvezuju: “Slijedit ću te, Gospodine, ali prvo mi dopusti da se oprostim od svoje obitelji kod kuće.” Ovi se stalno osvrću na ono što im je već ostalo. Oni postaju robovi prošlosti jer ih ona sprječava da se potpuno predaju Isusu i Njegovom kraljevstvu.

Ova posljednja vrsta fiksirana je na stvari iz prošlosti – grijehe, neuspjehe, odnose, užitke, boli, trpljenja, itd. Možda se čak ne mogu zasititi i prošlim postignućima i uspjesima. Što god da je, nešto u prošlosti ih sprječava da se posvete Isusu Kristu u sadašnjem trenutku. Ove prošle stvari ne dopuštaju im da uđu u Božje kraljevstvo: “Nitko tko pruži ruku na plug i pogleda ono što je ostalo nije prikladan za kraljevstvo Božje.”

Moja draga braćo i sestre u Kristu, jedini način na koji možemo prevladati ove oblike unutarnjeg otpora je vjera da smo pozvani od Boga i da On ima i nastavit će raditi svoju slobodu u našim srcima. Isus Krist je postao jedan poput nas, patio, umro i uskrsnuo od mrtvih kako bismo imali slobodu Njegovog Duha u sebi i tako bili Njegovi autentični učenici, spremni biti slobodni poput Njega, koji je “odlučno odlučio putovati u Jeruzalem” ( Lk 9,51).