Razmišljajući o ukazanjima Gospe Lurdske sv. Bernardici, papa Benedikt XVI. istaknuo je simboliku i ulogu svjetla u njima.
Dana 11. veljače 1858. sveta Bernardica prvi puta je ugledala svjetlo, koje se potom „pretvorilo u prekrasnu gospođu“. Kasnije je otkrila da je ta žena bila Blažena Djevica Marija koja je sebe nazivala „Bezgrešnim začećem“.
Razmatrajući o ukazanjima Gospe Lurdske, papa Benedikt XVI. primijetio je i istaknuo važnu ulogu koju je svjetlo imalo u njima.
Svjetlo u tami
Papa Benedikt XVI. govorio je o simbolici svjetla u propovijedi u lurdskoj procesiji sa svijećama 2008. godine.
Najprije je istaknuo kako je svjetlo Djevice Marije obasjalo svetu Bernardicu:
„Kada su ljudi susreli s Bernardičinim licem koje je zračilo radošću i sjajem, to je ostavilo dubok dojam na njihova srca i umove. Bilo za vrijeme samih ukazanja ili dok ih je prepričavala, njezino je lice naprosto blistalo.
Bernardica je čuvala svjetlo lurdske špilje u svojoj nutrini. Sjene zemlje nisu spriječile svjetlost neba da sja. Svjetlo u tami svijetli… (Iv 1, 5)“.
Svjetlo ima važnu ulogu u ukazanjima Gospe Lurdske i podsjeća nas na naš poziv da budemo svjetionici nade.

Kip BDM / Foto: Pexels
Nadalje, jedinstveni dio ukazanja je činjenica da je sveta Bernardica uvijek nosila upaljenu svijeću, prenosi Aleteia.
Papa Benedikt XVI. promišljao je o simbolici ovog manje poznatog detalja ukazanja:
„Lurd je jedno od mjesta koje je Bog izabrao da se njegova ljepota razlijeva posebnim sjajem, otuda važnost simbola svjetla. Od četvrtog ukazanja nadalje, po dolasku u špilju, Bernardica bi svako jutro zapalila zavjetnu svijeću i držala je u lijevoj ruci sve dok joj je mogla vidjeti Djevicu.
Zatim su i drugi davali Bernardici svijeću da je postavi na dno špilje.
Vrlo brzo su ljudi postavljali svoje svijeće na ovo mjesto svjetla i mira.
Od tog dana, ispred špilje, noću i danju, ljeti i zimi, svijetli gorući grm, plamteći molitvama hodočasnika i bolesnika koji donose svoje brige i svoje potrebe, ali prije svega svoju vjeru i svoju nadu.“
Nadalje je objasnio da ukazanja u Lurdu i procesija sa svijeća koje se još uvijek održavaju „sažimaju naše stanje kršćana na putu: potrebno nam je svjetlo, a u isto smo vrijeme pozvani biti svjetlo“.
Isus je Svjetlost svijeta, a mi nismo pozvani samo slijediti Njegovo svjetlo, nego biti Njegovo svjetlo u svijetu.
Pozvani smo staviti svoje svjetlo na svijećnjak, a ne skrivati ga ispod posude. Svijet često može biti vrlo mračno mjesto i potrebno je Kristovo svjetlo u njemu.
Lurd nas podsjeća da kada susrećemo Krista, naša lica mogu biti svjetionici nade za druge da ih vide, vodeći ih do izvora tog svjetla.