Čovjek je smrtno biće i ono u što jedino može biti siguran jest u to da će umrijeti. Svijest o smrti čovjeka treba probuditi iz uspavanosti, te ga potaknuti da odlučnije pristupi svom životu.

Crkvena tradicija od davnina je govorila o “memento mori”. Taj je natpis od davnina podsjećao čovjeka na kraj njegova života. Zadnjih nekoliko godina, sa iskustvom potresa i COVIDA, svjedoci smo da malo toga zapravo ovisi o čovjekovom planiranju budućnosti – naravno, bez vjere.

Svijest o smrti čovjeka treba probuditi iz uspavanosti, te ga potaknuti da odlučnije pristupi svom životu.

Dobro nam je poznata ona prispodoba iz Lukina evanđelja u kojoj bogataš samome sebi govori „Jedi i pij dušo moja“. Pouzdavao se u svoje blago, pri tome zaboravljajući na jedino pravo Blago, odnosno na izvor svakoga blaga. Čovjek, koji nije vjernik i koji živi bez svijeta vrednota čini suprotno od onoga na što upozorava autor Poslanice Hebrejima i zaboravlja da ovdje nema stalnog doma.

Primjeri nekih svetaca kao poticaj na nadvladavanje straha od smrti

Kako stoga odgovoriti na stvarnost smrti, a da se pritom ne izazove tjeskoba? U bogatstvu nauka Katoličke Crkve, između ostalog, možemo se zagledati i u primjere brojnih svetaca. Nauk Katoličke Crkve u odgovoru na ovo pitanje nimalo nije logičan, štoviše – paradoksalan je – jer uključuje govor u uskrsnuću i “blaženom gledanju“.

Svima je poznat sv. Maksimilijan Kolbe. Kada je u Auschwitzu pobjegao jedan logoraš, upravitelji logora odlučili su nasumično odabrati desetoricu logoraša i poslati ih u logor gladi kako bi ostalima dali do znanja što će se biti pri svakom idućem bijegu. Kada su izabrali i Franciszeka Gajowniczeka, Maksimilijan, čuvši da je Franciszek otac i suprug, dobrovoljno se javlja da on ode u smrt umjesto njega. Maksimilijan je slobodno izabrao smrt, svjesno ušao u nju ponukan primjerom svoga Učitelja.

Ukoliko ne postoji svijest o uskrsnuću, teško da će postojati i svijest o smrti, a opet, bez te svijesti sam život može biti promašen.

Ili – Jacques Fesch, osuđenik i obraćenik u zatvoru na smrt giljotinom, nekoliko trenutaka prije svoje smrti piše: “Posljednji dan bitke, sutra ću u ovo vrijeme biti u nebu! Neka umrem kao što Gospodin hoće da umrem, no siguran sam da će mi u svojoj dobroti Isus dati kršćansku smrt tako da sve do kraja mogu svjedočiti! Jacques kao da nam govori –” nije kraj, dolazi  nešto bolje”. On ne gubi nadu, u smrti ne vidi nikakvu tragediju.

Spomenimo i Chiaru Corbellu Petrillo, za koju se danas vodi postupak beatifikacije. Iako je bila majka tek rođenog djeteta, suočena je sa skorom smrću, ne posustaje i ne gubi nadu, već svoju obitelj uvjerava da je najvažnija stvar vršiti volju Božju. Što više, svom sinu ostavlja oporuku. Ali – ne bilo kakvu, već onu u kojoj govori o Životu koji je darivatelj života. Unatoč svojoj skoroj smrti. 

Čovjek je smrtno biće i ono u što jedino može biti siguran jest u to da će umrijeti.

Zašto ovi spomenuti sveci ovako razmišljaju? Možda se odgovor krije u Poslanici Hebrejima. U njoj stoji da budući grad tražimo, a znak je to ne samo da smrt nije kraj, već da je se ne treba bojati – koliko god to paradoksalno zvučalo mentalitetu današnjeg svijeta koji je čak i svim silama pokušava spriječiti. O, kada bismo i mi to shvatili! 

Vjera u uskrsnuće

Jedan članak Apostolskog vjerovanja glasi: “Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, život vječni.” 

Poslanica Hebrejima govori da budući grad tražimo, a znak je to ne samo da smrt nije kraj, već da je se niti ne treba bojati – koliko god to paradoksalno zvučalo mentalitetu današnjeg svijeta koji je čak i svim silama pokušava spriječiti.

Smrt na tom tragu zaista ne treba gledati kao “točku”, već kao “zarez”, kao prijelaz k Onome za koga sam stvoren. To će reći da iz zdravih „duhovnih temelja“, dolaze i zdravi pogledi na svijet, a jednako tako i sama svijest o samome sebi i svome poslanju. Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce, riječi su koje nalazimo u Psalmu 90. 

Sa sviješću o smrti, odnosno – zdravom sviješću o smrti i naše djelovanje poprima drugačiji smisao. Ukoliko sam svjestan svoje smrti, i ukoliko sam (a trebao bih biti) uvjeren u djelovanje Božje Providnosti, trebao bih se posvetiti  sadašnjem trenutku i izvršiti poslanje koje mi je Gospodin povjerio. Gledajući tako – ne mogu se pitati “što želim od života?” – već – “što život želi od mene?”. 

Smrt na tom tragu zaista ne treba gledati kao “točku”, već kao “zarez”, kao prijelaz k Onome za koga sam stvoren.

Dovodeći ovo zadnje pitanje u vezu s pogledom na svijet kakav bi trebao imati Isusov učenik pitanje je zapravo preformulirano iz “Što život želi od mene u – “Što Život želi od mene?”

Bez svijesti o smrti nema svijesti o uskrsnuću. Nema svrhovitog života.