Pred ovogodišnji blagdan sv. Franje pazinski su fratri pripremili duhovne vježbe. Na duhovnu avanturu "Na putu sa sv. Franjom" kroz devet dana vodi vas fra Stanko Mabić. Što možete naučiti od sv. Franje? Puno toga! Od tog Asiškog siromaška možete naučiti u svakom čovjeku vidjeti ono dobro. Od njega ćete naučiti sa svima u miru razgovarati. Naučit će vas i voljeti prirodu. Iznad svega, naučit će vas da nas je Bog imenom zazvao.
U dogovoru s franjevcima iz Pazina, prenosimo isječke iz e-duhovnih vježbi 2020. “Na putu sa sv. Franjom”. Ako već niste, svakako preuzmite mobilnu aplikaciju e-duhovne vježbe za Android i iOS.
Priprema
Kako se često nalaziš pod križem Kristovim, zagledan u njegove probodene ruke i noge? Jesi li ikada imao želju i sam osjetiti bol čavala u svojim rukama i nogama kao što ih je Krist osjećao? Možda radije bježiš od boli? Kad je osjetiš još u daljini, moliš li odmah Isusa da te oslobodi? Franjo ne samo da nije bježao nego je molio Isusa da mu udijeli rane (stigme) na njegovu tijelu, ali u isto vrijeme i ljubav s kojom je Isus ljubio na križu. Ljubav je ključna, a ne bol, iako jedno bez drugoga ne ide. U početku ove meditacije moli Isusa za tu ljubav. Kad se Isusova ljubav nastani u tvom srcu i u tvom tijelu, velika djela za njega sama će od sebe slijediti.
Čitanje
Iz Evanđelja po Mateju (Mt 16,24-28)
Isus reče svojim učenicima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“
Samo u mjeri u kojoj smo spremni prihvatiti bol u toj smo mjeri spremni primiti i dati ljubav.
Razmatranje
Isusa je strašno boljelo kad su mu čavlima probadali ruke i noge, ali ga još dublje boli moja šutnja na njegovo pitanje: „Ljubiš li me?“ (Iv 21, 16) Prava ljubav mora boljeti. Što je ljubav veća, bol se dublje osjeća. Samo onaj koji zna trpjeti, taj zna ljubiti. Zato je Kristova žrtva i bol na križu veća od bilo koje druge žrtve ljudi koji su također raspeti na križ. Ljubav je ta koja pravi razliku u doživljaju žrtve i boli. No prava ljubav uvijek je veća od boli i nadilazi ju pa joj ni bol ne može ništa. Isus ni jednom riječju nije prigovorio vojnicima što mu to čine. Ni jednom riječju nije zaplakao nad sobom, mrmljao, bunio se ili vikao kako je to nepravda. Jedino što je u tome trenutku bilo u njegovu srcu i na njegovim usnama prisutno jest: bol, ljubav i praštanje. Ljubav je veća i jača od boli i samo ona može do kraja oprostiti.
Franjo je mistično proniknuo i najbliže se približio Kristovoj žrtvi na križu i zato je molio Isusa samo dvije stvari: da osjeti bol koju je Krist osjećao na križu i u isto vrijeme da osjeti ljubav s kojom je ljubio na križu. Uz praštanje samo su te dvije stvarnosti i bile prisutne na križu. Krist mu je molitvu uslišao i Franjo zadobiva stigme, rane i ljubav svoga Spasitelja. Iako je Franjino tijelo patilo i savijalo se od boli rana, srce mu je gorjelo od radosti i ljubavi. Tako je gorjelo i toliko je svjetla oko njega bilo da su okolni pastiri mislili da se već razdanilo i puštali su svoja stada na pašu.
Od tri križa na Golgoti samo je jedan bio otkupiteljski. Onaj na kojem je Isus umro. Križ otkupljuje samo ako se na njemu umire kao što je to Krist učinio. Svaki drugi križ slama, troši i umara. Nije dovoljan križ sam po sebi nego samo ako se nosi i na njemu umire kao što je to Krist činio. Samo križ koji se prihvaća, otkupljuje. Nećemo moći na kraju svoga životnog križnog puta na ispravan način umrijeti ako nismo u svakom danu umirali sami sebi kao što je zrno pšenice umrlo da bi donijelo život. Na križu Kristova prispodoba o pšeničnom zrnu koje umire dobiva životno tumačenje. U tu se sliku i prispodobu skrio smisao Kristova i moga života i poslanja. Zato bih htio ne ljubiti svoj, nego Kristov život u sebi.
Molitva
Gospodine, znam da svakim novim grijehom zabadam novi čavao u Tvoje ruke i noge. Znam i to da mi zbog toga nikada nećeš prigovoriti što sam to učinio. Samo ćeš me pitati: „Ljubiš li me?“ Pitat ćeš me onoliko puta koliko sam puta svojim grijehom zabio čavao u Tvoje ruke. Znam da obično moje kajanje nije dovoljno jer ono stvara tjeskobu, obeshrabrenost i očaj, ali uz Tebe, Isuse, moje se kajanje pretvara u radosnu bol. Moj najsnažniji i najdublji izričaj kajanja s pokajničkim suzama u očima može se sažeti u odgovor Tebi: „Da, Gospodine, Ti znaš da Te volim!“ (Iv 21, 16)
Pripremio: fra Stanko Mabić, OFM