Razmišljajući o Isusovim riječima iz Lukina evanđelja “Borite se da uđete na uska vrata” fra Petar Ljubičić na stranici Rastimo u Gospodinu donosi razmatranje o borbi za spasenje duše. Duhovni poticaj dala mu je i sljedeća priča kojom započinje svoje razmatranje:

Bitka za spas duše

Jednog je dana sv. Ivan Bosco bio pozvan na objed u grofa Gamburcana. Među uzvanicima našao se i neki umirovljeni general. Kad je završio objed i ovaj se bivši general opraštao od don Bosca, rekao mu je: “Don Bosco, recite mi koju dobru misao kao uspomenu na naš današnji susret!”

Svetac mu reče: “Gospodine generale, molite za mene kako bih spasio svoju dušu!” Začudi se bivši general: “Ja da se molim za Vas?! Radije mi kažite koji dobar savjet!” Svetac malo zastane, zamisli se, a onda reče: “Gospodine generale, znajte da Vam je izvojštiti još jednu veliku bitku! Ako tada pobijedite, bit ćete zaista sretni!” Na to će začuđeni general: “Kakvu bitku?”, a don Bosco zaključi: “Bitku za spasenje svoje duše.”

Moramo se mnogo toga odreći, žrtvovati, kako bismo bili pobjednici

Ova zgodica iz života sv. Ivana Bosca pada mi na pamet kad u Isusovu evanđelju čitamo: “Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali ne će moći!” (Lk 13, 24) Ove riječi rekao je Isus onomu čovjeku koji ga je pitao: “Je li malo onih koji se spašavaju?” Riječi ove govori Isus i svima nama. Najvažnije od najvažnijega je spasiti dušu, doći u raj. To je ono jedino i konačno, najpotrebnije i najvažnije. “Što koristi čovjeku da cijeli svijet dobije, a dušu svoju izgubi?” (Mt 16, 26). Uska vrata i tijesan put vodi u život, a široka vrata i prostran put vode u propast.

Što to znači? Na putu i uskim vratima koja vode u raj, u životu stoje mnoge zaprjeke. To su protivnici našega spasenja: zle sklonosti, ranjena naša priroda, koja je sklonija zlu nego dobru, opaki svijet, zlo društvo, zli primjeri i vrag pakleni. Zato se moramo boriti. Moramo se mnogo toga odreći, žrtvovati, kako bismo bili pobjednici.

Vrata su uska, ali otvorena

Isus je poučavao ljude po gradovima i selima kroz koja je prolazio dok je bio na putu prema Jeruzalemu gdje će biti ubijen. Dobro je znao što ga čeka. U određenom smislu bio je to motiv radi kojega je došao na svijet. Trebao je proći kroz uska vrata, smrt, kroz hrapav i mučan put koji ga je tamo vodio.

Dok je Isus tako o svemu tome razmišljao, došao je netko i upitao ga: “Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?” Malo drukčije rečeno: Spašava li se malo ljudi?
Isus nije direktno odgovorio na to pitanje i nije to nikada učinio, jer teško bi to bilo ljudima protumačiti koji su na svoj način gledali na te stvari. Isus je samo rekao: “Vrata su otvorena, uska su, ali otvorena. Svatko je u stanju proći kroz njih, nitko ne bi trebao ostati vani.”

Kao da nam Isus želi reći, ne pitajte o brojkama, nego shvatite, stanje je ozbiljno, borite se da uđete na uska vrata. Isus tako govori, makar je također prije rekao da će lakše deva proći kroz iglenu ušicu, nego bogataš kroz uska vrata.

Spasenje se ne stječe skrštenih ruku

Prema nekim egzegetama, jedna vrata koja su omogućavala ulaz u Jeruzalem bila su tako uska da deva sa svojim teretom nije mogla kroz njih proći. Vrata su nazvali “iglena ušica” kao što mi neke ceste slikovito zovemo “usko grlo”.

Pitanje vječnoga spasenja je najozbiljnije i najvažnije životno pitanje te se treba najozbiljnije truditi kako bismo ga postigli. Ne smijemo zaboraviti: put do spasenja nije posut cvijećem; spasenje se ne stječe skrštenih ruku, drijemajući u nekom vlaku koji tamo vozi…

Vrata su uska, ali otvorena. Čovjek želi znati: Koliko ih može proći kroz njih? Koliko će ih biti zaustavljeno na tim vratima u kraljevstvo nebesko? Kakvu kartu ili putovnicu će trebati pokazati da se uđe tamo?

Živimo jednostavno i trijezno, velikodušno i pažljivo

Isusov odgovor je jasan: “Vrata su otvorena.” Ulaz je slobodan. Nikakvih formalnosti, nikakvih prepreka ni granica. Ništa od toga, ali ima nešto više od toga: vrata su uska. Što je htio time reći? Ne smije se biti natovaren svime, jer tada se ne može proći kroz ta uska vrata. Ali i put koji vodi do tih uskih vrata također je uzak. Samo osobe mogu proći, ali samo osobe vrijede.

Zato ne smijemo dopustiti da bilo koja vrsta stvari postane našom preokupacijom, našim teretom. Živimo ljudski život u punini. Uložimo sve ono što imamo u život svih s kojima živimo i koji nas okružuju. Živimo jednostavno i trijezno, velikodušno i pažljivo. Živimo u pravednosti, u poniznosti i u čistoći, bez komplikacija, ali živimo savjesno!

Netko dobro reče da nema jeftinoga spasenja! A mi redovito tražimo baš to: oproštenje bez pokajanja i popravljanja; nagrade bez zarade; Isusa bez križa. Hoćemo lagodno kršćanstvo, a takvog kršćanstva nema … Spasenje doista košta… Koštalo je našega Božanskoga Spasitelja. Trebalo bi i nas koštati… Odrecimo se grijeha i zla… Trudimo se…

Ispunimo svoj život ljubavlju i dobrim djelima i onda se nemamo čega bojati

Isus nam jasno kaže: “Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem.” Židove Gospodin upozorava da im kod Boga neće koristiti njihova židovska krv, niti što su njega gledali i slušali: ulaznica u kraljevstvo nije krv Abrahamo-va, nego vjera i dobra djela; oni toga nemaju – zato će biti “vani istjerani”, a poganski narodi zauzet će njihova mjesta.

Božja milost – ruka spasa svakome je pružena, ali svatko mora pružiti ruku; put u kraljevstvo Božje vodi ispred svačijih vrata, ali svatko mora koracati. Svi su narodi Božji narod, spasenje je svima ponuđeno…

Ispunimo svoj život ljubavlju i dobrim djelima i onda se nemamo čega bojati. Uska vrata su nam otvorena.

Fra Petar svoje razmatranje zaključuje još jednom duhovnom pričom:

Gostioničar

U njemačkom gradu M. jedan vrlo dobar kršćanin, katolik, držao je gostionicu. U njegovoj se gostionici nije smjelo psovati, ni voditi nepristojne razgovore. Nije miješao u pića ništa kao neki gostioničari. Zato su mnogi rado dolazili k njemu. Gostioničar Branimir imao je jednu čudnu naviku, odnosno osobinu. U svojoj je radnji, ako je ikako bilo moguće, držao lijevu ruku u džepu.

To je opazila njegova mala kći, pa ga je jednom znatiželjno upitala:
– Tata, zašto ti uvijek držiš ruku u džepu?

– Mi se, kćeri, bavimo škakljivim poslom – odgovorio je otac. – Držimo gostionicu. Bojim se, dakle, da se ljudi ne opiju, pa da ne bude kletve, psovke i drugih grijeha. A najviše me je strah da moja djeca ne vide i ne čuju kakvo zlo. Zato se uvijek molim Blaženoj Djevici Mariji da vas Ona čuva.

Tada stari gostioničar izvadi iz džepa krunicu, koja mu je bila omotana oko ruke. Bog je uslišao molitve pobožnog gostioničara: jedan mu je sin postao svećenik, a jedna kći časna sestra.

Naš zemaljski život je vrijeme obraćenja, milosti i spasenja

Danas je cijeli svijet nalik na gostionicu, ne zna se ni tko pije, ni tko plaća. Kamo god čovjek pogleda, vidi grijeh, sablazan i pokvarenost. Velika je mudrost odgojiti djecu u duhu vjere.

Zaista je vrlo teško u današnjem vrtlogu, u tim vrtoglavim prilikama, odgojiti dijete kako treba, a još teže, mnogo teže je odgojiti dobra i pobožna svećenika. Potrebno je ustrajno moliti srcem i živjeti po Božjim zapovijedima.

Ali za nas su vrata vječne sreće dok živimo ovdje na zemlji još uvijek otvorena. Jer naš zemaljski život je vrijeme obraćenja, milosti i spasenja. Mnogi krsćani zaboravljaju ozbiljnu činjenicu da svi oni, koje je Bog predvidio treba da budu slični njegovu Sinu Isusu Kristu.