[SVE DA I OD MRTVIH TKO USTANE…]

Ljeto je definitivno gotovo. Sumnjam da će nas i „bablje“ ove godine pohoditi. Svi smo već zaboravili kako izgleda odmaranje i bezbrižno „leškarenje“ pod vrućim suncem Juga. Pritisak svakodnevice nas tare, ali mi se u Gospodinu odmaramo – uvijek!

Ipak, evanđelje koje je pred nama ne da nam mirno spavati. Barem se nadam. Rečenica u naslovu ledi krv u žilama i postavlja pred nas ogroman izazov i još veće pitanje: hoćemo li se spasiti? Što će biti s našom dušom? Na to pitanje dajemo odgovor sami i to vlastitim životom; vlastitim odabirima na koje se odlučujemo doslovno svakoga dana našega života. Svaka odluka je jedna stuba prema Raju ili prema Propasti. Daleko od toga da je ovakav govor popularan. Populizam nikada i nije smio biti dio svećeničke osobnosti i poslanja. Ovakav govor je nadasve – nužan. Uljuljanost u vlastitu samodostatnost najopasniji je stav vjernika. Grijeh kao takav nije. Grijeh je trn s kojim se svi mučimo na ovaj ili na onaj način, ona nas „bocka“, provocira, smeta nam. No, dokle god smo svjesni da nismo savršeni, da uvijek moramo raditi na sebi, da nikada nismo savršeni i da uvijek možemo biti boljima – dotle grijeh nije prepreka. Gospodin zna naše slabosti i on s njima nema problema, dokle god se mi s njima iskreno borimo i ne odustajemo; dokle god se umijemo pokajati i ispravljati svoje greške.

Bogataš iz evanđelja nije kriv zato što je bogataš, nego je kriv zato što nije gledao na siromaha. Nije podijelio svoja dobra, nije pozvao siromaha da sjedne s njim za stol, nije izjednačio „vlastito previše“ s „tuđim premalo“. Niti siromah se neće spasiti jednostavno zato što nema. Siromah će se također spasiti ukoliko prihvati svoje stanje s radošću, a ne s gorčinom; s poniznošću, a ne bahatošću; ukoliko se trudi radom, trudom i marljivošću izaći iz svoga stanja, a ne rezignirano sjediti i čekati da mu nešto „padne s kruške“ ili neba, nije velika razlika za potrebe ove metafore.
Pitanje našega vječnog boravka, dakle nije rješeno dokle god dišemo. Dokle god dišemo možemo se spasiti ili možemo propasti. Jednom prilikom sam čuo prigovor koji je jako zanimljiv i tiče se ove teme pa ću ga što vjernije pokušati prenijeti: „E, da – najlakše je tako! Cijeli život živi kako mu padne na pamet, a onda se pred smrt pokaje i spasi se?! Gdje je tu pravednost?“

E, moj brate. Kada bi se dragi Bog držao samo pravednosti, bez milosrđa svoje Očinske ljubavi, svi bismo propali i nitko se ne bi spasio. Nadalje, zar stvarno misliš da je moguće da netko cijeli život živi kako mu padne na pamet i da se iskreno od srca pokaje u zadnji čas? Vrlo teško. Može se svašta izgovoriti, ali Gospodin vidi što je u srcu i dubini čovjekovoj. To se računa. Moram priznati da sam i osobno svjedočio odlasku s ovoga svijeta jedne osobe koja se niti u smrtnom času, nakon cijeloga života nije htjela ispovijedati. To je potresno i jako teško gledati. No, to se događa i o tome treba govoriti!

Ipak, dragi vjernici, nagađati o bilo čijem spasenju ne treba apsolutno nikada! Valja se nadati vlastitome i moliti za to, a posebno za spasenje drugih – osobito za one za koje nitko ne moli. Bog je taj koji u svojem promislu uistinu želi da se svi ljudi spase, ali ni njemu, iako je Bog, ne ostvaruju se sve želje. Nama je dao slobodnu volju da se odlučimo na vječno zajedništvo s njime ili ne. Zaključimo sa svetim Pavlom: Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan!